Странице

29. 1. 2018.

Bleda vatra (Vladimir Nabokov)

delfi.rs
Ako se po prvoj kompletiranoj knjizi čitalačka godina poznaje, onda mi svakako neće biti dosadno.

O Nabokovljevoj Bledoj vatri  pre početka čitanja nisam znala mnogo, osim toga da je u pitanju postmodernistički roman sa specifičnom formom. Ali čak i da je moje predznanje bilo šire, ne verujem da bi me pripremilo za avanturu kakvu je predstavljalo čitanje ove knjige. O čemu je zapravo reč? 

Spomenuta forma romana prva je prepreka koju treba savladati, tj. sa kojom se treba uskladiti kako bi čitanje počelo da teče. U pitanju je roman koncipiran kao izdanje poeme fikcionalnog pesnika Džona Šejda sa predgovorom i komentarima njegovog prijatelja, a ujedno i pripovedača Čarlsa Kinbota. Nema tu nekakve velike filozofije, pred čitaocem se bukvalno nalazi knjiga kakvu biste očekivali ukoliko biste sa police knjižare ili biblioteke odabrali neko pesničko delo, uključujući predgovor i komentare na pesmu nakon dela. Ovo, svakako, uslovljava i način čitanja, tako da oni koji su navikli da preskaču predgovore ili uvodne reči priređivača ovoga puta to ne treba da čine. Sve je narativ, od prve do poslednje strane, zaključno sa registrom imena. Ono što se nalazi unutar navedenih segmenata - predgovora, komentara i u okviru registra, ne toliko same poeme, jeste srž romana, srž priče. I to kakve priče!

Kao što sam navela, naš pripovedač je Čarls Kinbot, profesor književnosti na jednom američkom univerzitetu, koji je uzeo na sebe zadatak da nakon smrti prijatelja, cenjenog pesnika Džona Šejda, njegovu poslednju, autobiografsku poemu priredi za štampu. Iskoristivši indisponiranost pesnikove udovice, pripovedač se dokopao prava za objavljivanje i dao se na posao. Sve to ne bi bio toliki problem kada bi on taj svoj posao radio kako treba. Doduše, u tom slučaju ne bi imalo mnogo šta da se kaže o romanu - Kinbotovi priređivački nedostaci transformišu ga u posve interesantnog pripovedača.

Kako bismo shvatili u čemu ti njegovi nedostaci leže, dovoljno je samo da se setimo nekog malo kvalitetnijeg izdanja pesničkih dela, sa adekvatnim kritičkim aparatom. Iako mnogi vole da pristupe delu samom, da sami izvode svoje zaključke, ne može se poreći da informacije koje u komentarima možemo pronaći često bitno utiču na to hoćemo li razumeti ono što čitamo (pomislimo samo na Božanstvenu komediju i neophodnost konteksta koji ti komentari pružaju u njenom tumačenju). Ovakav oslonac u tumačenju Šejdove poeme Bleda vatra u Kinbotovim komentarima nećete pronaći, pre svega zbog činjenice da tumačeći prijateljevu poemu, pripovedač ponajmanje govori o njoj. Objektivni pristup i izbegavanje pristrasnosti, što manje upliva ličnog u tumačenje kao da su potpuno nepoznati ovom univerzitetskom profesoru. Ono što umesto toga čitamo jeste egocentrično pripovedanje Čarlsa Kinbota o sudbini kralja njegove (ponovo fiktivne) rodne Zemble u kovitlacu revolucije koja ju je pogodila (a koja neodoljivo podseća na politička zbivanja u Rusiji u periodu oko Boljševičke revolicije). Kinbot koristi i najmanju mogućnost da stihove svog prijatelja poveže sa pričom o propasti svoje zemlje i njenog kralja, pritom se služeći odbačenim stihovima sa margina rukopisa i prvobitnim skicama u koje ima uvid, cedeći na taj način iz njih ona značenja koja bi on želeo da pronađe.

Međutim, sam zaplet o sudbini monarha jedne države koja je pogođena revolucijom možda i ne bi bio tako uzbudljiv da ga Nabokov, koristeći mogućnosti izabrane forme, ne gradi tako da, koliko više čitate i uhodavate se sa romanom, utoliko više osećate potrebu da odgovorite na pitanja koja iskrsavaju na svakom uglu i razrešite neke nejasnosti za koje prosto osećate da nisu tu bez ikakvog razloga. Nabokov, takođe, majstorski žonglira tri različita toka - pored priče o sudbini zemblanskog kralja tu je i priča o nastanku same poeme (bez koje ipak čitav roman ne bi imao smisla) i priča o zemblanskom revolucionaru Gradusu koji juri kralja sa namerom da ga ubije. Samim načinom pripovedanja dočarana je sinhronizovanost ovih pripovednih tokova i njihovo preplitanje, dok se njihov razvoj odvija postepeno - što se više kreću i približavaju se, to nam se više otkrivaju i u stanju smo da ih bolje sagledamo. Ali ono što proces čitanja čini još zabavnijim (makar kada je moje druženje sa ovim romanom u pitanju), jeste večita nesigurnost kojom je ovo delo obavijeno. Nikada niste sasvim sigurni da ste došli do pravih odgovora, a i kada pomislite da jeste, Nabokov vam vrlo rado pokaže da niste ni blizu rešenja.

Nabokovljeva Bleda vatra na prvi pogled svakako jeste jedna briljantna parodija književne kritike i akademskog tumačenja, ali u toj se parodiji krije i jedna uzbudljiva priča zbog koje se može desiti i da u potpunosti zaboravite samu poemu koja je poslužila kao povod za početak pripovedanja. Što se nje i njenog razumevanja tiče, prepušteni ste sami sebi. Pripovedač ima bitnije stvari koje želi da saopšti, na kraju krajeva i sam, ako već pesnik nije hteo da ih stavi u stihove. Hoćemo li mu verovati na nama je da odlučimo, a njegov privilegovan položaj dao mu je mogućnost da nam nametne svoje tumačenje, iliti, da se poslužim njegovim geslom:
„...bilo kako bilo, komentator ima poslednju reč.”

2 коментара:

  1. Vidiš, ja sam je pročitala baš pre par dana i imam potpuno drugačiji utisak, odnosno, odsustvo istog - knjiga mi se uopšte nije svidela.:(
    Postupak je izuzetno zanimljiv, zamisao takođe, ali nešto mi je tu falilo...da ne pominjem kako je Kinbot skoro jednako odvratan kao i Humbert iz "Lolite", uz jednaku dozu bizarnosti koja meni lično ne prija.
    Mislim da je problem u tome što uopšte ne volim Nabokovljev stil i mada mu nipošto ne osporavam značaj, umeće i briljantnost, mene njegova dela nimalo ne dotiču, niti oduševljavaju, čak bih se usudila da kažem da su (u mojim očima) poprilično precenjena. Hladno, sterilno, "hirurški" precizno, ali bez duše, beskrvno...On je jedan od pisaca sa kojima, eto, nikada neću pronaći zajednički jezik.
    Naprotiv, tvoj tekst je zaista dobar i zanimljiv! Istakla si sve dobre strane dela, koje ga čine vrednim izdvojenog vremena (npr, meni je najbolji bio prelaz sa priređivačevog "prognani kralj Čarls" na "ja", tako usputan da bi nekom manje pažljivom čitaocu lako promakao; i slažem se za spretno "žongliranje" nivoima priče).:)

    ОдговориИзбриши
  2. Razumem u potpunosti zbog čega je kod tebe ostavio takav utisak. Iskreno, nisam ranije Nabokova čitala, pa ni famoznu „Lolitu” (nije mi nikada delovala privlačno, a ne verujem ni da ću uskoro da je uzmem u ruke), ali na osnovu ovoga što jesam pročitala, deluje mi kao pisac koji uvek ostaje na distanci, ako mogu tako da kažem, čak i kada se nekome dopadne njegovo delo. Ipak, to umeće pripovedanja koje on poseduje je nešto što mene uvek zadivi kod pisaca i pojačava utisak čak i onda kada se baš ne usaglasimo u potpunosti. A Kinbot takav kakav je, makar se meni čini, ima opravdanje, pošto i to njegovo preterano uplitanje intimnog, čak do granica neprijatnog, dodatno ruši njegovu priređivačku kredibilnost, ali se slažem da nije tip pripovedača koji je univerzalno prijemčiv i lak za praćenje.

    Hvala ti na komplimentima za tekst! Uvek mi znači da čujem tuđe utiske o onome što pišem, a tvoji komentari su uvek vrlo motivišući! :)

    ОдговориИзбриши