Странице

7. 10. 2015.

Meša Selimović - Tvrđava

Izvor: riznicasrpska.net
„Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.”

Trebalo mi je malo vremena da se prilagodim ovom delu. Selimovićeva rečenica nije takva da ti dopušta da se sa lakoćom probiješ kroz nju, ne osvrćući se. Ona te zadržava, vuče te da joj se vratiš i posvetiš joj pažnju koju zaslužuje. Sa njom ne možeš tek tako izaći na kraj, ali te neće izneveriti i neće te ostaviti ravnodušnim. Nakon prvih par poglavlja, ipak, pronašle smo zajednički jezik i čitanje je počelo malo lakše da teče.
Glavni junak romana Tvrđava, Ahmet Šabo, vraća se u Sarajevo nakon Hoćinske bitke i zatiče pustu i spaljenu kuću. Kuga je pomorila članove njegove porodice, kuću spalili prolaznici. Rat iz kog se vratio promenio je njegov pogled na svet, a gubitak porodice se na sve proživljeno samo nadovezao.
Ahmet nastavlja sa svojim životom bez prevelikih nadanja i želja, jednostavno srećan zbog toga što je živ. Njegov svet će opet dobiti obličje tek sa upoznavanjem buduće supruge Tijane, hrišćanke čiji je otac bio žrtva vlasti.

„Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.
Kada sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim sa njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. 

Još će jedan događaj odrediti Ahmetovu sudbinu. Onima koji imaju moć da prekrajaju tuđe živote on će u lice reći ono što najmanje vole da čuju - istinu. Na skupu kod jednog od uglednih ljudi, glasno će reći ono čega su svi, pa i oni sami svesni, raskrinkaće ih i sebi natovariti prevelik teret na leđa. Pokazao je nasilniku da ga se ne boji onako kao mnogi drugi, a on se potrudio da ga za to kazni, i time mu, možda, promeni mišljenje.
Radnja ovog romana jeste smeštena u 17. vek, ali kao i sve kvalitetne priče, ona prevazilazi date vremenske okvire. Likovi koji kroz ovaj roman prolaze mogu se pronaći u svakoj eposi. Svako doba ima svoje slabiće poput Mule Ibrahima, svoje nepopravljive i izgubljene sanjare poput Mahmuta Neretljaka, svoju ogorčenu gospodu poput Šehage, surovo pragmatične hedoniste poput Osmana Vuka, neumorna njuškala poput serdara Avdage. U kancelarijama i foteljama i dalje sede ulizice poput Zafranije, a na ulicama prose ratni veterani. Ramiz, revolucionarno nastrojeni student, se sa javnog mesta preselio na društvene mreže, gde virtuelnoj gomili prosipa svoje ideje, ukoliko ta gomila ima strpljenja da ga udostoji pažnje. Ahmeta i Tijanu Šabo možete videti u svakom bračnom paru koji se bori da sebi pošteno obezbedi život dostojan čoveka, a jedini sigurni oslonac pronalaze jedno u drugom.
Sve to deluje kao jedan začarani krug - slični se događaji smenjuju iznova i iznova, novi su samo ljudi. Odlaze u ratove i ginu, manji broj njih se vrati da bi im o životu odlučivala nekolicina nezainteresovanih moćnika i gomila poltrona koja oko njih obleće.

„Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi i da preživjelima piju krv. ”

Pitanje je samo hoće li običan čovek lek svom nezadovoljstvu potražiti u mržnji i osveti ili u ljubavi.

28. 6. 2015.

Harper Li - Ubiti pticu rugalicu

„...ali da bih mogao da živim sa drugima, moram prvo živeti sam sa sobom. Jedina stvar koja ne potpada pod pravila većine jeste čovekova savest.”

Ubiti pticu rugalicu je knjiga koju, čini mi se, svi preporučuju. Zaista, broj pozitivnih utisaka koje sam pročitala o ovom delu je neverovatan. Zbog toga bilo je gotovo nemoguće da ovom delu pristupim bez ikakvih očekivanja, iako baš i ne volim kada se tako nešto dogodi. Drago mi je, ipak, što ta očekivanja nisu izneverena.
Radnja ovog romana prati odrastanje devojčice Skaut Finč i njenog starijeg brata Džema u Alabami, tridesetih godina dvadesetog veka. Bezbrižno detinjstvo prekinuće prvi susret sa okrutnošću i nepravdom ondašnjeg društva, kada njihov otac Atikus pristane da na sudu brani crnca nepravedno optuženog za silovanje belkinje.Upravo će kroz to iskustvo, kao i kroz njihovo interesovanje za misterioznog suseda Artura „Bua” Redlija, naučiti prve važne lekcije o životu.
Kao i u svakom odrastanju, prvi susreti sa nečim što nije u skladu sa nevinim dečijim viđenjem sveta veoma su zbunjujući. Sama činjenica da je njihov otac rešio da se uopšte potrudi da odbrani unapred otpisanog i osuđenog dovoljna je da Skaut i Džemu donese dosta neprijatnosti, a potom i poljulja njihovu sliku o tome kakvi su ljudi koji ih okružuju i šta ih tera da se ponašaju tako kako se ponašaju. U svemu tome, glavni oslonac im je otac, Atikus Finč.
Atikus je jedan od onih junaka koji su prerasli svoje književno delo i postali svojevrstan simbol. Za razliku od većine koja je često jaka samo na rečima, on se svojih verovanja ne odriče onda kada u skladu sa njima treba i da postupa. Mogao je on lako otaljati svoj posao, predati nevinog zakonima mase i dozvoliti da jedan život bude ugašen bez borbe. Ali savest, kako i sam kaže, ne podleže nikakvim zakonima. Upravo zbog te istrajnosti je njegov uticaj na Skaut i Džema tako snažan - nema tu nikakve lažne strogoće i građenja autoriteta na strahu, samo razumevanje i strpljenje. Njegove pouke možda nisu uvek isprva jasne deci, ali trenuci u kojima oni njihov značaj uvide menjaju ih zauvek.
Ubiti pticu rugalicu je roman koji govori o verovatno najružnijim manama društva - rasizmu, predrasudama, nasilju... Uprkos tome, ovo delo odiše neverovatnom toplinom i iskrenošću. Da li je to zbog nekolicine izuzetnih likova, zbog samog načina na koji Harper Li piše, ili je u pitanju nešto treće, nisam sasvim sigurna. Znam samo da je ovo jedan od onih romana koji ostaju sa čitaocem još dugo, vratio im se on ponovo ili ne.

27. 4. 2015.

Na Tolstojevim policama

Opšte je poznato da veliki pisci svojim delima ostavljaju neizbrisive tragove u životima svojih čitalaca. Vremenska ili prostorna distanca u tom slučaju ne znači mnogo. Prave reči imaju tu moć da pregaze vekove i kilometre, probiju barijere različitih kultura, mentaliteta, jezika.
Međutim, zapita li se ko od nas, ko su autori koji su oblikovali te književne gromade i uticali na njih na isti ili sličan način na koji oni utiču na nas?
Nedavno sam na sajtu Open Culture naišla na listu knjiga koje su ostavile najjači utisak na jednog od najvećih i najpopularnijih književnika na svetu, Lava Tolstoja. Naime, jedan ruski izdavač zamolio je brojne profesore, naučnike, umetnike i javne ličnosti da naprave spisak knjiga koje oni smatraju važnim. Tolstoj ne samo da je napravio listu knjiga već ju je i podelio u pet celina u odnosu na životno doba u kome ih je čitao. Uz to, pored svakog dela ostavio je belešku o tome koliki je zapravo uticaj ono imalo na njega („veliki”, „veoma veliki” ili „ogroman”).
Ono što je meni bilo naročito zanimljivo na ovoj listi jeste to što se na njoj može uočiti i svojevrsni razvoj čitalačkog ukusa i interesovanja, sazrevanje jedne ličnosti, stvaraoca i čitaoca. Zbog toga sam se potrudila da ovu listu prevedem što bolje mogu, jer smatram da bi mnogi Tolstojevi ljubitelji voleli da, makar i na ovaj način, zavire na njegove police i upoznaju se sa onima koji su njega izgradili.

Dela koja su ostavila utisak

Detinjstvo do otprilike 14. god.
  • Knjiga o Josifu, Biblija - ogroman;
  • Piče iz 1001 noći: 40 razbojnika, princ Kamar Al Zaman - veliki;
  • Pogoreljski, Crna kokoš- veoma veliki;
  • Ruske biline (epske narodne pesme): Dobrinja Nikitič, Ilja Muromec, Aljoša Popovič. Narodne priče - ogroman;
  • Puškinove pesme: Napoleon - veliki.
Od 14. do 20. god.
  • Jevanđelje po Mateju: Beseda na gori - ogroman;
  • Stern, Sentimentalno putovanje - veoma veliki;
  • Ruso, Ispovesti - ogroman;
  •           Emil - ogroman;
  •           Nova Eloiza - veoma veliki;
  • Puškin, Evgenije Onjegin - veoma veliki;
  • Šiler, Razbojnici - veoma veliki;
  • Gogolj, Šinjeli - veliki;
  •             Priča o tome kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič - veliki;
  •             Nevski prospekt - veliki;
  •             Vij - ogroman;
  •             Mrtve duše - veoma veliki;
  • Turgenjev, Lovčevi zapisi - veoma veliki;
  • Družinjin, Poljinka Saks - veoma veliki,
  • Grigorovič, Nesrećni Anton - veoma veliki;
  • Dikens, Dejvid Koperfild - ogroman;
  • Ljermontov, Heroj našeg doba - veoma veliki;
  • Preskot, Osvajanje Meksika - veliki.
Od 20. do 35. god.
  • Gete, Herman i Doroteja - veoma veliki;
  • Viktor Igo, Bogorodičina crkva u Parizu - veoma veliki;
  • Tjutčev, pesme - veliki;
  • Koljcov, pesme - veliki;
  • Odiseja i Ilijada (na ruskom) - veliki;
  • Fet, pesme - veliki;
  • Platonovi dijalozi Fedon i Gozba- veliki.
Od 35. do 50. god.
  • Odiseja i Ilijada (na grčkom) - veoma veliki;
  • Biline - veoma veliki;
  • Viktor Igo, Jadnici - ogroman;
  • Ksenofont, Anabaza - veoma veliki;
  • Gospođa Vud, romani - veliki;
  • Džordž Eliot, romani - veliki;
  • Trolop, romani - veliki.
Od 50. do 63. god.
  • Jevanđelja (na grčkom) - ogroman;
  • Knjiga Postanja (na hebrejskom) - veoma veliki;
  • Henri Džordž, Progres i siromaštvo - veoma veliki;
  • Teodor Parker, Razgovori na temu religije - veliki;
  • Frederik Robertson, Besede - veliki;
  • Ludvig Fojerbah, O suštini hrišćanstva - veliki;
  • Paskal, Mudre misli - ogroman;
  • Epiktet - ogroman;
  • Konfučije i Mencije - ogroman;
  • O Budi (Lalita-Vistara) - ogroman;
  • Lao Cu (prevod Stanislasa Žulijena) - ogroman.

26. 4. 2015.

Fjodor Dostojevski - Idiot

Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Ima nešto u pisanju Dostojevskog što me tera da njegovim knjigama pristupam sa određenom dozom strahopoštovanja. Već pri prvom susretu sa njegovim delom (Zločin i kazna), kupio me je način na koji on dopire do čitaoca, uvlači ga u svoju priču i tera da se zamisli nad onim što čita. Tada mi je postalo jasno zbog čega Dostojevski uživa toliku naklonost širom sveta, i ta fama koja ga okružuje jedna je od retkih koje mogu da razumem.
Dugo sam slušala dosta pozitivnih utisaka o Idiotu, ali nikako nisam pronalazila dovoljno slobodnog vremena kako bih mogla da mu se posvetim kako treba i pročitam ga bez prekida i dužih pauza. Zbog toga je na red došao tek nedavno, i kako je čitanje odmicalo, sve više sam uviđala da nisam pogrešila što sam čekala.
Glavni lik ovog romana je knez Lav Nikolajevič Miškin, poslednji izdanak stare plemićke porodice, koji se, nakon nekoliko godina provedenih u Švajcarskoj radi lečenja epilepsije, vraća u Rusiju. U Rusiji on ne poznaje nikoga, a jedina nada mu je ostvarivanje kontakta sa dalekom rođakom, Lizavetom Prokofjevnom Jepančinom.Već pri dolasku u Petrograd, Miškin upoznaje ljude koji će oblikovati njegovu sudbinu u domovini. Ličnosti koje nam tom prilikom Dostojevski predstavlja veoma su upečatljive, što se od njega, uostalom, i da očekivati. Nastasja Filipovna, recimo, jedan je od najmarkantnijih ženskih likova koje sam u svom dosadašnjem čitalačkom iskustvu srela. Ipak, knez Miškin je poseban, a ta njegova posebnost ne može se objasniti pukom činjenicom da je glavni lik, pa samim tim i upečatljiv.
Ukoliko bi kneza Miškina trebalo opisati jednom rečju, ta bi reč morala biti - dobrota. Pritom smatram da je shvatanje dobrote koje većina ljudi ima preusko. Epitet dobar često pripisujemo mnogim ljudima koji se baš i ne bi mogli tako okarakterisati, ako se malo bolje razmisli. Miškin je istinski dobar, njegova suština sazdana je od one čiste, gotovo detinje dobrote. I dok bi se na osnovu toga mogao steći utisak da je reč o jednom prilično dosadnom liku, jer nam pažnju uglavnom više privlače ambivalnetniji likovi, poput Raskoljnikova, smatram da knez Miškin može ostaviti jači utisak od bilo koje komplikovane ličnosti.
Upravo ta njegova jednostavnost i otvorenost u društvu ljudi koji svoje postojanje vrednuju na potpuno drugačiji način čine ovu priču jedinstvenom. Krećući se među pojedincima izjedanim sopstvenim slabostima i tuđim očekivanjima, i noseći teret svoje bolesti, Miškin će zaraditi titulu idiota. Da li je on zaista idiot, postajaće jasnije kako delo bude odmicalo, a njegovi odnosi sa drugima i uticaj koji ima na njih budu jačali.
Ono što se može dogoditi čitaocu kako bude napredovao sa ovim delom, jeste da počne da preispituje neke svoje stavove, a naročito to šta se danas smatra dobrim. Naklapanje o tome kako se sistem vrednosti u današnjem svetu poptuno poremetio već je postalo uobičajena stvar, ali pred jednom čistotom kakva je otelotvorena u liku Lava Miškina, čak se i te idealne vrednosti koje su nestale, mogu dovesti u pitanje. Ljudi stalno govore o kojekakvim principima od kojih ne žele da odstupaju, busaju se u grudi svojom moralnošću i ispravnošću, guraju je drugima u lice, ali retko ko razmišlja o tome da li bi bio spreman da, poput Miškina, te svoje principe i ideale brani celim svojim bićem, makar i po cenu toga da ga drugi nazivaju idiotom.

Knez Miškin u ruskoj seriji iz 2003. godine.

Ako je verovati Miškinu, lepota je ta koja će spasiti ovaj svet. Da li je on možda predstavnik te spasonosne lepote? Ukoliko jeste, pitanje je da li bi čovek bio sposoban da tu lepotu u gomili mulja kojim je okružen prepozna i prihvati je, ili bi, obuzet samim sobom, samo zgazio preko nje i nastavio dalje. 

9. 2. 2015.

Milan Kundera - Šala

Roman Šala predstavlja moj drugi susret sa Kunderom, nakon čitanja jednog njegovog kraćeg dela - Usporavanja. Još tada mi se, možda više od svega ostalog, dopalo to kako Kundera priča svoju priču. Način na koji se poigrava sa svojim likovima i različitim pripovednim tokovima, i spaja ih u jednu celinu. Mogu reći da je to i ovoga puta bio slučaj.
U Šali nam svoje priče u prvom licu predstavlja četvoro pripovedača. Jedan od njih, Ludvik, centralna je ličnost koja ih sve povezuje. Roman počinje njegovim povratkom u rodni grad nakon dosta vremena zbog određenog posla, ali jedan susret podstiče ga da se vrati u svoju mladost i predoči nam sve prilike koje su iz korena promenile njegov život. Pedesetih godina u Čehoslovačkoj, Ludvik je bio perspektivan student i član Partije koji, iako privržen idejama za koje se zalagala, nije u potpunosti ulazio u šablon idealnog mladog komuniste. Njegov karakter i način na koji je nastupao, ali i ono ključno, smisao za humor, izdvajao ga je od drugih i kasnije poslužio kao kamen koji ga je odvukao na dno. Jedna, s obzirom na tadašnje prilike i osobu kojoj je upućena, neumesna šala, dovela je do toga da bude isključen iz partije, što je onda značilo i gubljenje svake prilike za dostojanstven život. Ono što je više od toga uticalo na njegovu promenu, jeste izdaja njegovih prijatelja u trenutku kada su oni mogli biti ključ njegovog spasenja. Razočaran u njih, u sopstvene ideale za koje se donedavno zalagao i bez ikakve perspektive, Ludvik postaje potpuno drugačija osoba. Ipak, događajima iz prošlosti nikada nije uspeo da se do kraja otrgne.
„Zamišljam pokretne stepenice (to je vrijeme), a na njima čovjeka (to sam ja) koji trči suprotno smjeru kretanja stepenica; stepenice se, međutim, kreću brže nego ja i zato me polako odnose od cilja prema kojem sam krenuo; taj cilj (čudan cilj koji se nalazi otraga!) jest prošlost političkih procesa, prošlost dvorana u kojima se podižu ruke, prošlost straha, prošlost crnih vojnika i Lucije, prošlost koja me je uklela, prošlost koju hoću odgonetnuti, razmotati, rasplesti, koja me sprečava da živim kao čovjek, to jest okrenut naprijed.
Uporedo sa njegovom pričom pratimo i priče nekoliko drugih likova čiji su životi povezani sa Ludvikovim. To su Jaroslav i Kostka, Ludvikovi prijatelji iz mladosti, i Helena, žena sa kojom ima aferu. Ono što oni govore ne samo da nam lik glavnog junaka osvetljava iz drugog ugla, već nam pomaže i da malo bolje upoznamo druge likove koje nemamo prilike da čujemo, a čiji je uticaj na njihov i Ludvikov život bio od velike važnosti. Svakog od njih u životu održava jaka vera u određene vrednosti, često prezrene i ismejane, ali borba za njihovo očuvanje ne jenjava. Ta borba sa onim što je završeno i nepromenljivo ima svojih poteškoća, a pozitivan ishod nije sasvim siguran.
Ono što je meni bilo naročito zanimljivo jesu i delovi o narodnoj tradiciji ondašnjih Slovena, opis različitih obreda koji su vekovima vršeni na tim prostorima i njihovom izumiranju. Pored toga što mi je jednostavno bilo interesantno da saznam nešto novo o slovenskoj kulturi, dopada mi se i način na koji je Kundera priču o nerazumevanju i udaljavanju od onog iskonskog i narodnog smestio u širi kontekst i iskoristio kao još jedan dokaz o silovitom dejstvu protoka vremena i neminovnosti zaborava:
Njihova poruka neće nikad biti dešifrirana, ne samo zbog toga što ne postoji ključ šifre već i zato što ljudi nemaju strpljenja da je slušaju u vrijeme kada nepregledan broj novih i starih poruka nadglasavaju jedna drugu tako prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Već danas povijest predstavlja tanku nit zapamćenog razapetu nad okeanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i doći će doba kada stagnirajuće pamćenje pojedinca neće više moći apsorbovati ni to; iz sjećanja će tako ispadati čitava stoljeća i milenijumi, stoljeća slikarstva i glazbe, stoljeća otkrića, bitaka, knjiga i to neće biti dobro, jer će čovjek izgubiti predodžbu o samom sebi, a njegova povijest, neshvatljiva, stisnut će se u nekoliko shematskih skraćenica lišenih smisla.” 
Uprkos tome što, kao što već spomenuh, Šala nije prvo Kunderino delo koje sam pročitala, ona je svakako delo koje utvrdilo moju želju da nastavim sa upoznavanjem njegovog stvaralaštva. Verujem da neću biti izneverena.

:)

7. 2. 2015.

Aleksandar Solženjicin - Jedan dan Ivana Denisoviča

Književno putešestvije na ovom blogu počinjem jednom neopširnom knjigom - Jedan dan Ivana Denisoviča ruskog pisca Aleksandra Solženjicina. Naslov dela je, kao što se da videti, prilično jasan. Solženjicin nam u njemu pripoveda priču o jednom danu u životu svog glavnog junaka. Ali život tog junaka sve je osim običnog života o kakvima možemo čitati u gomili drugih dela.
Ivan Denisovič Šuhov zatvorenik je u sovjetskom radnom logoru, a dan koji je pred nama izložen samo je jedan u dugih deset godina koje su mu dosuđene zbog navodne izdaje. Ostati priseban i normalan, a zatim i preživeti do kraja svog roka na takvom mestu prava je veština. U tome mogu uspeti samo oni koji se prilagode i prihvate sudbinu, a od onog malog koje dobijaju izvuku što više. Prilagoditi se situaciji, naučiti da se čuvaš i snalaziš i opstati, a uz sve to i ostati čovek. Čitavi dani svode se na tu borbu, a u njoj je Šuhov, kako se pokazuje, pravi majstor. Kao iskusan logoraš i već pri kraju služenja svoje kazne bio je savršen prozor u logorski svet. Inteligentan, razuman, vredan i oprezan, Ivan Denisovič Šuhov se probija kroz svoj dan, a sve kroz šta prolazi na najbolji način nam oslikava tip karaktera koji uspeva da se nosi sa neljudskim sistemom u kome se obreo. Sve vidimo kroz njegove oči - jutarnju posetu ambulanti zbog fizičke malaksalosti, odlazak na rad uprkos neljudskim uslovima i sve što se tamo događa, bezbroj kontrola i pretresa, čekanje u menzi za bednu porciju kaše ili čorbe, kao i neke male radosti koje zatvorenicima pružaju osećaj da su još živi, poput pošiljki od kuće, cigareta ili momenata provedenih uz peć u nastojanju da makar na kratko isteraju hladnoću iz kostiju. Šuhov je u svemu tome uspeo da preuzme kontrolu nad samim sobom i ne dozvoljava slabostima kojima su svi skloni da ga slome.
Zanimljivo je, međutim, da se pored samog Šuhova kao glavnog lika, predstavlja i kolektiv. Taj kolektiv je zapravo 104. brigada u kojoj Šuhov boravi. Jednako pažljivo predstavljeni su i drugi likovi, Šuhovljevi sapatnici. Priče njihove o životu pre zarobljeništva posebne su svaka na svoj način. Razlikuju ih nacionalnost, društveni status, iskustvo, obrazovanje i životni stavovi. Ono što ih spaja jeste situacija u kojoj su se našli, koju svako drugačije podnosi, mada ne i podjednako dobro. Kod nekih su za to krive lične slabosti, kod nekih jednostavno neiskustvo i nezrelost za ono što ih je snašlo. Ali upravo zbog te situacije razvija se neka vrsta timskog duha između njih, te se kada su zajedno, kada rade ili se šale, na momente može i prenebregnuti činjenica da su tu gde jesu.
Ono što ovo delo, po mom mišljenju, najviše krasi, jesu preciznost i podrobnost u pripovedanju. Svaka priča, svaki pokret, situacija, sve je opisano u celini i do detalja, tako da i sam čitalac, zavaljen u toploj sobi, može steći jasnu predstavu o svemu što Šuhov preživljava. 
Ipak, kada se sagleda malo bolje, pred nama je samo delić onoga što su zatvorenici na takvom mestu mogli iskusiti. Pred nama nije samo jedan dan Ivana Denisoviča Šuhova, već čitave godine i uništeni životi generacija, često čak i neopravdano osuđenih. Aleksandar Solženjicin, jedno vreme i sam zatvorenik, imao je dovoljno sreće i veštine da na takvom mestu opstane i svoja iskustva kasnije pretoči u jedno ovakvo delo. Mnogi, nažalost, to nisu umeli.
    

3. 2. 2015.

Predgovor


Običaj je, čini se, na početku svakog novog poduhvata reći neku reč o njemu. Uvesti u priču, objasniti o čemu se radi. Ipak, u ovom slučaju, nema se šta mnogo objašnjavati.
Nekada davno učinila mi se genijalnom ideja o otvaranju bloga na kome bih pisala o onome što najviše volim - književnosti. Nakon početne euforije, osmišljavanja, piskaranja i planiranja, došle su fakultetske obaveze, gomila lektire i druge propratne literature, tako da je književni blog stavljen na „čekanje”. U međuvremenu nisam prestala da razmišljam o njemu, pa sam nakon trihiljaditog premeravanja, rešila da presečem. Nije da su obaveze na fakultetu i štošta drugo što bi me sprečavalo da ovde na blogu budem redovna sada manje, niti će u budućnosti biti. Jednostavno, želela sam da počnem da pišem.
Naravno, pitanje je koliko je ta moja genijalna ideja da pišem o knjigama zaista genijalna, naročito u našoj maloj zemlji u kojoj su književnost, a može se reći i kultura uopšte, krajnje marginalizovani. Baš zato i ne počinjem ovo sa nekim velikim očekivanjima. Pisaću o onome što volim, i to je, za početak, najbitnije. Ukoliko to nekome bude bilo zanimljivio i ukoliko ga bude navelo da nešto od onoga o čemu sam pisala pročita, svrha ovog bloga biće ispunjena.

:)