Странице

7. 10. 2015.

Meša Selimović - Tvrđava

Izvor: riznicasrpska.net
„Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.”

Trebalo mi je malo vremena da se prilagodim ovom delu. Selimovićeva rečenica nije takva da ti dopušta da se sa lakoćom probiješ kroz nju, ne osvrćući se. Ona te zadržava, vuče te da joj se vratiš i posvetiš joj pažnju koju zaslužuje. Sa njom ne možeš tek tako izaći na kraj, ali te neće izneveriti i neće te ostaviti ravnodušnim. Nakon prvih par poglavlja, ipak, pronašle smo zajednički jezik i čitanje je počelo malo lakše da teče.
Glavni junak romana Tvrđava, Ahmet Šabo, vraća se u Sarajevo nakon Hoćinske bitke i zatiče pustu i spaljenu kuću. Kuga je pomorila članove njegove porodice, kuću spalili prolaznici. Rat iz kog se vratio promenio je njegov pogled na svet, a gubitak porodice se na sve proživljeno samo nadovezao.
Ahmet nastavlja sa svojim životom bez prevelikih nadanja i želja, jednostavno srećan zbog toga što je živ. Njegov svet će opet dobiti obličje tek sa upoznavanjem buduće supruge Tijane, hrišćanke čiji je otac bio žrtva vlasti.

„Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.
Kada sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim sa njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. 

Još će jedan događaj odrediti Ahmetovu sudbinu. Onima koji imaju moć da prekrajaju tuđe živote on će u lice reći ono što najmanje vole da čuju - istinu. Na skupu kod jednog od uglednih ljudi, glasno će reći ono čega su svi, pa i oni sami svesni, raskrinkaće ih i sebi natovariti prevelik teret na leđa. Pokazao je nasilniku da ga se ne boji onako kao mnogi drugi, a on se potrudio da ga za to kazni, i time mu, možda, promeni mišljenje.
Radnja ovog romana jeste smeštena u 17. vek, ali kao i sve kvalitetne priče, ona prevazilazi date vremenske okvire. Likovi koji kroz ovaj roman prolaze mogu se pronaći u svakoj eposi. Svako doba ima svoje slabiće poput Mule Ibrahima, svoje nepopravljive i izgubljene sanjare poput Mahmuta Neretljaka, svoju ogorčenu gospodu poput Šehage, surovo pragmatične hedoniste poput Osmana Vuka, neumorna njuškala poput serdara Avdage. U kancelarijama i foteljama i dalje sede ulizice poput Zafranije, a na ulicama prose ratni veterani. Ramiz, revolucionarno nastrojeni student, se sa javnog mesta preselio na društvene mreže, gde virtuelnoj gomili prosipa svoje ideje, ukoliko ta gomila ima strpljenja da ga udostoji pažnje. Ahmeta i Tijanu Šabo možete videti u svakom bračnom paru koji se bori da sebi pošteno obezbedi život dostojan čoveka, a jedini sigurni oslonac pronalaze jedno u drugom.
Sve to deluje kao jedan začarani krug - slični se događaji smenjuju iznova i iznova, novi su samo ljudi. Odlaze u ratove i ginu, manji broj njih se vrati da bi im o životu odlučivala nekolicina nezainteresovanih moćnika i gomila poltrona koja oko njih obleće.

„Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi i da preživjelima piju krv. ”

Pitanje je samo hoće li običan čovek lek svom nezadovoljstvu potražiti u mržnji i osveti ili u ljubavi.

Нема коментара:

Постави коментар