Странице

21. 7. 2019.

5/12: Tri musketara (Aleksandar Dima)

Nisam neko ko je sklon tome da ulazi u bilo kakve poduhvate sa prevelikim očekivanjima, prevashodno zbog toga što mi se vrlo često dešavalo da baš onda kada nešto najviše očekujem, stvari krenu nešto drugačijim pravcem. Ipak, s vremena na vreme, dopustim sebi da me kakvo očekivanje ponese, a najčešće to bude baš kada su u pitanju knjige koje čitam. Tu su očekivanja nekako najbezbolnija, pa čak i onda kada su izneverena. 

Tako je bilo i kada sam sastavljala listu „obavezne lektire” za 2019. godinu, birajući mahom dela koja već dugo planiram, a ujedno smatram i da bi trebalo da pročitam. Bio je to slučaj sa svim delima, sem sa jednim. Naime, Tri musketara Aleksandra Dime želim da pročitam još od dana kada sam sa oduševljenjem završila roman Grof Monte Kristo, delo koje i dalje smatram jednim od svojih omiljenih romana. I dalje se sećam samog čitanja, čak i pojedinih misli koje su mi prolazile kroz glavu i apetita sa kojim sam okretala stranice, uživajući u pametno osmišljenoj radnji, gde svaki detalj ima svoje mesto i svoju svrhu, sa izuzetnim likovima, a da mi ni u jednom momentu nije bilo dosadno. Ovakav prvi susret sa Aleksandrom Dimom i njegovim stvaralaštvom ponovio se ukratko kroz čitanje Crne lale, obimom skromnijeg, ali ništa manje zabavnog romana, i od tada se nismo sretali. Zbog toga reših da na listu stavim Tri musketara, nadajući se da će mi poslužiti kao svojevrstan predah od ostalih dela, budući izvor čiste zabave, uz uživanje u Diminom izvanrednom pripovedačkom talentu. Očekivanja stvorena ranijim čitanjem Dime, ali i brojnim ekranizacijama samog romana, kao i pričama koje su njime inspirisane (npr. film Dartanjanova ćerka), bila su, naravno, visoka. Nadala sam se uzbudljivoj radnji, dopadljivim junacima za koje mogu da navijam, dobro osmišljenim negativcima i perfektnom pripovedanju. Ne, nisam se nadala - očekivala sam to.

Ali, avaj, krenulo je nešto drugačijim pravcem.

No da krenem redom.

Tri musketara jedan je od mnogobrojnih romana francuskog pisca Aleksandra Dime, koji je izašao 1844. godine. Ovaj istorijsko-avanturistički roman prvi je deo trilogije koja prati život musketara D'Artanjana (druga dva romana su: Dvadeset godina posle i opširno delo Vikont de Braželon) i Dima je prilikom njegovog stvaranja imao pomoć svog dugogodišnjeg saradnika Ogista Makea, čiji je udeo u stvaranju nekih od Diminih najpoznatijih romana (među kojima su i Grof Monte Kristo Kraljica Margo) često bio stvar diskusije među proučavaocima. Dok se u najvećoj meri njegov doprinos opisivao kao „fizički posao” istraživanja istorijske osnove i predlaganja zapleta, na osnovu čega bi Dima potom pisao romane, mnogi smatraju da se time njegova uloga znatno umanjuje, te da u njemu treba videti koautora ovih književnih dela, a ne pukog marljivog istraživača. Bilo kako bilo, saradnja između Dime i Makea okončala se na sudu, na kome je Make tražio da mu se prizna koautorstvo, te da uz već postojeću finansijsku satisfakciju dobije i onu kreativnu. Po tome što na koricama ovih romana i dalje stoji jedino ime Aleksandra Dime, možemo zaključiti da se čitav proces završio neslavno po Makea, a logika iza takve presude navodno je bila da bi Dima bio Dima i bez Makea, a pitanje je šta bi Make bio bez Dime. Realno, nije da sličnu logiku ne možemo primeniti i na prvu polovinu tvrdnje, ali ko mene šta pita. Što se same misterije tiče, bojim se da na nju nikada nećemo dobiti odgovor.


Kada je roman Tri musketara u pitanju, radnja je smeštena u Francusku i prvu polovinu 17. veka. Sama radnja teče krajnje konvencionalno - nema potencijalno zbunjujuću strukturu, sve se kreće linearno od početka do kraja, uz minimalne retrospekcije, tek toliko koliko je priči potrebno da nastavi da teče dalje. Štaviše, mogla bih reći da je preda mnom bila jedna klasična avanturistička priča sazidana delom na istorijskoj osnovi. Prvi lik kojeg upoznajemo jeste i naš glavni junak, mladi, ali siromašni plemić D'Artanjan, koji sem svojeg junaštva i dobrog imena predaka nema mnogo čega drugog da ponudi. D'Artanjan napušta svoj dom i kreće u Pariz ne bi li ušao u red musketara. Tokom svog vremena u Parizu, još pre nego što postane musketar, D'Artanjan će se sprijateljiti sa Atosom, Portosom i Aramisom, trojicom musketara iz naslova koji, suprotno onome što se možda može pretpostaviti (već i na osnovu samog naslova), nisu u samom epicentru svih zbivanja. D'Artanjan je onaj koga možemo nazvati glavnim junakom i oko koga se pletu sve niti priče, dok se trojica musketara u to uključuju tek posredstvom svog mladog prijatelja, kao savetnici, pomoć ili pak nenadani učesnici pojedinih podzapleta.

Od samog početka, pripovest o musketarima, tj. najpre o D'Artanjanu, počinje pripovedno vrlo jako, njegovim vrlo slikovitim portretom, načinjenom „jednim potezom pera”, u kome se mladić predstavlja kao Don Kihot od osamnaest godina, što se produžava čak i poređenjem neuglednog konja kog D'Artanjanu daruje otac sa Rosinantom. Od oca, budući da pripada osiromašenoj plemićkoj lozi, on pored konja dobija još i pismo preporuke za gospodina Trevija, musketarskog komandanta, kao i savet koji manje-više sažima čitav obrazac ponašanja glavnog junaka kroz roman:

„...nosite dostojno vaše plemićko ime koje su vaši preci preko pet stotina godina dostojno nosili i za vas i za vaše. Pod vašim razumem vaše srodnike i vaše prijatelje. Nemojte nikad ništa podnositi, sem od g. kardinala i kralja. Svojom hrabrošću, razumete li, samo svojom hrabrošću utire danas plemić sebi put. Ko god uzdrhti, ma i za jedan trenutak, može propustiti zalogaj koji mu je baš za vreme tog trenutka sreća pružila. Vi ste mladi, vi treba da ste hrabri iz dva razloga: prvo, zato što ste Gaskonjac, a drugo, što ste moj sin. Ne bojte se neprilika i tražite avanture. Naučio sam vas da vladate mačem; u vas je koleno gvozdeno, a ruka čelična; tucite se ma za šta; tucite se tim pre što su dvoboji zabranjeni, i što je, prema tome, dvostruka hrabrost tući se. Ja vam, sine, mogu dati svega petnaest talira, moga konja i  savete koje ste sad čuli. [...] Koristite se svime i živite srećno i dugo.”

Upravo ta hrabrost i srčanost, kao i neopisivo kratak fitilj i preosetljivost na i najmanju uvredu, od samog početka vode D'Artanjana kroz život (tj. onaj deo života koji je izložen u romanu), od samog upoznavanja sa Atosom, Portosom i Aramisom, sticanja prvih neprijatelja, prve ljubavi, koja upravo i biva jedan od presudnih faktora koji mladog plemića uvlači, a potom i čini glavnim akterom dvorskih intriga poput kraljičine „afere” sa vojvodom od Bakingema, dovodi ga pod konstantno budno oko kardinala od Rišeljea, čini ga predmetom mržnje i osvete Rišeljeove saradnice miledi De Vinter, a sve to dodatno komplikuje opsadu La Rošela, jednog od ključnih momenata sukoba između francuskih katolika i hugenota. Sve ovo radnju čini zapletenom i uzbudljivom, tako da se, u celini, ne može reći da je roman dosadan, a ponajmanje bi se to moglo uzeti kao povod za izneverena očekivanja. Da sam se zabavljala čitajući - jesam, i to nikako ne bih mogla da poreknem, premda sama zabava nije bila konstantna tokom čitanja (retke su knjige koje to postignu, makar u mom iskustvu). Druge stvari su u pitanju.

Pre nego što krenem sa njihovim nabrajanjem, htela bih da skrenem pažnju da se u ovom postu neću suzdržavati od tzv. spojlera, jer smatram da je otkrivanje pojedinih elemenata radnje, kao i razvoja likova, neophodno ne bih li što potpunije objasnila šta je ono što je doprinelo mojoj razočaranosti. Stoga, ukoliko ima onih koji su osetljivi na ovakve stvari, možda ne bi bilo loše da porazmisle o tome žele li da nastave sa čitanjem. Dakle smatrajte se upozorenima, a ja mogu mirne savesti da nastavim sa obrazlaganjem.

Da počnem od osnovnog: glavni junaci. Četvorica plemenitih junaka, šarmera i šaljivdžija, neumitno kavgadžija, ali uvek sa srcem na pravom mestu, slika je koja se najčešće stvori kada neko spomene musketare. Takve musketare ja u ovom romanu nisam videla. Da su šarmeri, o tome govore njihove brojne ljubavnice i zaštitnice, da su šaljivdžije (mahom) govori njihov međusobni odnos i duh kojim je prožet, a njihovo svi-za-jednog-jedan-za-sve prijateljstvo ne može se dovesti u pitanje ni na jedan trenutak. Da su kavgadžije, potvrđuju brojni sukobi u koje se upliću i najmanjim povodom, a da su plemeniti...jesu. Rodom. Upravo ta njihova plemenitost u najvećoj meri odstupila je od mojih očekivanja u vezi sa ovim likovima. Jesu oni vrlo lojalni, jedni drugima, svom komandantu i kralju, ali njihovo ponašanje daleko je od junačkog ponašanja koje bi ih učinilo plemenitim junacima, a ponajmanje simpatičnim junacima. Štaviše, bili su većinom iritantni: nepromišljeni, nasilni, nezahvalni i nezreli, skloni životu na tuđ račun (ponajviše svojih ljubavnica), istovremeno fiksirani na svoje plemićko poreklo kao garant vrline i nepogrešivosti. Primer: Atos, najozbiljniji i najmudriji od musketara, premda sklon piću, spletom okolnosti zatvara se u podrum jednog krčmara sa svojim slugom, jede i pije sve što u njemu nađe, napravi neizmernu štetu, a zatim sa svojim „kolegama” nalazi za shodno da zameri gazdi koji se pobunio zbog situacije koja ga je dovela na rub propasti, jer je on, je li, samo ubogi krčmar. Isti taj mudri Atos, svoju ženu, bez pardona, pokušava da obesi onog trenutka kada otkrije da nije ono što je on smatrao da jeste, a onda svoje razočarenje utapa celog života u vinu i ćutanju. Portos, dendi među musketarima, rešenje za većinu svojih (finansijskih) problema, traži u novčanicima svojih „voljenih”, dok Aramis nikako da prelomi i krene putem vere i zamonaši se, jer i najmanji znak da ga njegova uticajna draga ipak nije izneverila, dovoljan je da ga vrati svetovnim mukama. Mnoge od ovih mana treba, svakako, sagledati u istorijskom kontekstu, i sama se trudim da suđenje o određenim običajima prema merilima današnjice primenjujem onda kada treba i gde treba. O razlikama u ponašanju i običajima svestan je i pripovedač, koji ističe raskorak koji postoji između sedamnaestog i devetnaestog veka (kada je roman nastao), pravdajući ponašanje svojih junaka upravo tom vremenskom razlikom. Ali ipak, što se mene kao čitaoca tiče, volim da mi čak i negativni junaci daju dovoljno povoda da ih makar pratim i saslušam, strpljenja da o njima čitam, ako ne baš i da ih volim. Sa musketarima to je izostalo, jer, dok sam D'Artanjanu mogla neke stvari i da otpišem na mladost i neiskustvo, ostaloj trojici nisam, a i D'Artanjan se, kao najmlađi, u pojedinim trenucima mučio da „svari” ponašanje svojih starijih kolega (nikada nisam više saosećala sa njime no kada je sa mukom pokušavao da oprosti Atosu što je prokockao njihovu ratnu opremu i prihvati njegove „genijalne” planove da je povrate).

Da nastavim sa likovima, i pređem na drugi kraj spektra - na antagoniste. U prvom redu, tu je ozloglašeni kardinal Rišelje, premda u samom toku romana nisam baš naišla na razlog zbog kog bi trebalo da Rišeljea smatram antagonistom, sem što se nalazi nasuprot musketarima, iliti na čelu garde koju su musketari proglasili svojim mirnodopskim neprijateljima, iz puke dosade i nemanja sa kime da se tuku, kako mi se čini. Ako bi njegova osveta kraljici Ani zbog izneverene ljubavi i spletke sa dijamantima kojom je pokušao da je baci u nemilost kralja trebalo da bude razlog za to, nije urodio plodom, najviše zbog toga što mi je i sama kraljica već dovoljno nagrizla nerve idiotskom odlukom da svom istinskom dragom, vojvodi od Bakingema, za uspomenu da dijamantske priveske koje je dobila na poklon od kralja (jer bilo šta drugo, ličnije, poput maramice ili čega god što se voljenima davalo u to vreme, nije bilo dovoljno inspirativno). Ni samog vojvodu od Bakingema nisam mnogo cenila, kao direktnog Rišeljeovog suparnika, pošto čoveka koji je u stanju da pokrene krvavi rat samo da bi video oči voljene žene ne mogu da smatram simpatičnim, a ni normalnim, ako ćemo iskreno. Da se razumemo, čitala sam ja Ilijadu i poznato mi je vrlo dobro otpočinjanje rata zbog žene, ali jedno je mit i Homer, koji čak i uz sam mit ne krije otimačku prirodu sukoba (mada, valja napomenuti da mi ni u  Ilijadi oni koji su upleteni u  srž sukoba i njegovog „zvaničnog” povoda nisu bili nimalo simpatični, poput Parisa). Ovde je u pitanju nešto drugo - ovde imamo osobu koja potpuno svesno, radi svoje emotivne satisfakcije, želi da otpočne sukob:

„Ja vas ne mogu više videti, gospođo; pa dobro, onda hoću da svaki dan slušate o meni. Šta mislite, kakav je cilj bio ekspedicije na Re, i liga sa protestantima iz La Rošela nakoju spemam? Zadovoljstvo da vidim vas! Ja se ne nadam prodreti oružanom rukom do Pariza; ali taj rat može dovesti do mira; za taj mir biće potreban neki pregovarač, i taj pregovarač biću ja. Tada me nećete smeti odbiti, i ja ću se vratiti u Pariz, videću se s vama, i biću srećan za koji trenutak. Istina, hiljade ljudi platiće svojim životom moju sreću; ali šta mi je stalo do toga, samo da vidim vas! Sve je ovo možda bezumlje, ali recite mi, koja žena ima tako zaljubljenog ljubavnika, koja kraljica tako odanog slugu?”

Eto. Mislim, ako ovo nije materijal za lečenje, ja onda stvarno ne znam šta je.

Ako je njih, kao direktne protivnike kardinala Rišeljea trebalo da shvatim kao pozitivni princip, u odnosu na negativni kardinalov, onda sama opozicija nije uspela, ili pak ja čitav sukob nisam pročitala kako treba. Kardinal kao lik nije simpatičan, ali on sa svojom pozicijom i ne treba da bude. On je politički mastermajnd, reklo bi se stvarni vođa monarhije, i kao takav mora biti sve ono što nesposobni i nekompetentni kralj ovde nije - njegove „oči” i „uši” su svuda, do njega se ne može ništa sakriti, služi se špijunima, a ponekad i prljavim taktikama, ne bi li izvojevao pobedu za svoju stranu, tj. za Francusku i katolike. Takav je, na primer, njegov plan da se izvrši atentat na Bakingema, koji musketari aktivno pokušavaju da sabotiraju, i tako (ispravite me ako grešim) pomogavši vođi protivničke strane, tehnički, izdaju svoju. Još jednom - nije kardinal simpatičan lik, ali on postupa onako kako bi se od ličnosti poput njegove i u vremenu kakvo je njegovo očekivalo da postupa. On je, da tako kažem, u potpunosti ušao u okvire slike koju sam o njemu prethodno stvorila, budući čak i za nekoliko nijansi manje „crn”. Musketari su za nekoliko nijansi bili „crnji”, i zbog toga su mi ostavili mnogo gorči ukus, nego što je to učinio jedan od dvoje glavnih antagonista.

Drugi antagonista, miledi De Vinter, možda je upravo ona tačka na kojoj je moje mišljenje o romanu prevagnulo ne toliko ka negativnom, koliko ka razočaravajućem. Rišeljeova saradnica i špijunka, ispočetka veoma misteriozna i harizmatična, počinje polako da se razotkriva kao žena tamne prošlosti, o čemu svedoči žig ljiljanovog cveta koji nosi, a kojim su u ono vreme obeleživani kriminalci. Međutim, ovaj lik koji se najpre zametnuo kao potencijalno izvanredan, duboko ambivalentni antagonista, do samog kraja transformisao se u tipičan primer femme fatale, koja je zla jednostavno zato što je zla. Iz osobe koja je mogla činiti sve što čini sa određenim povodom, čija je burna prošlost mogla imati neke dublje, smislenije razloge, izrasla je spletkašica đavolske zavodljivosti, koja može i najvećeg puritanca navesti na greh, i koja, po principu deus ex machina, svoje neprijatelje uklanja otrovom iz prstena za koji nikada nismo ni znali da nosi (a ja sam, zahvljujući Čehovljevoj lekciji o revolveru koji, kada se jednom pojavi, do kraja dela mora da opali, vrlo osetljiva na takve nagoveštaje, tako da je Dima morao mnogo dobro da ga sakrije da ga ja ne primetim tokom čitanja). Razmišljajući kasnije o romanu, pitala sam se nisam li možda bila prestroga kada sam donosila svoje zaključke o pojedinim junacima i njihovim manama, prenebregavši da je nesavršenost osnovna ljudska odlika, pa tako ni musketari ne moraju biti drugačiji. No, kada u čitavu galeriju „sivih” likova uvedem „crnu da crnja biti ne može” miledi, shvatam da taj princip nesavršenosti u njihovoj izgradnji nije bio pravedan, dodelivši nekome više nesavršenstva nego što bi bilo fer.  Tako, od junakinje koja je u pojedinim trenucima bila jedan od razloga zbog kojih sam nastavljala sa čitanjem dela, kada su svi ostali počeli da me ozbiljno nerviraju, stvorila se figura koja je navodila na pomisao da je Dima želeo da što pre rasplete radnju u koju se upleo i već jednom završi roman.

Možda je taj utisak „izvlačenja” pisca iz započetog najdominantniji rezultat nakupljanja svih ovih manjih, pojedinačnih razočarenja. U čitanju Grofa Monte Krista bilo je takođe perioda opadanja i ubrzavanja ritma, ali svaki momenat u kome sam se upitala zašto, zaboga, sada čitam o ovim likovima koji sa glavnim junakom nemaju nikakve veze, bio je višestruko nagrađen na kraju, kada je svaki lik i svaki sakriveni detalj dobio svoje mesto. Knjiga je bila cela, zaokružena, a ovde je sve vrlo brzo krenulo silaznom putanjom. Dok je prvih, recimo, stotinak strana radnja građena sporo, gotovo ne započinjući ništa izvan upoznavanja sa musketarima i građenja svih onih finih vezica koje će kasnije usloviti razvoj radnje, poslednjih stotinak strana odalo je snažan utisak otaljavanja i posezanja za najlakšim rešenjima, što se odrazilo na stil koji je bio jedan od glavnih faktora užitka u ovom delu, a potom i na mene kao čitaoca koji je, čini mi se kao i sam pisac, što pre želeo da završi ovo delo.

Ipak, na samom kraju, moram da naglasim da uprkos svemu što sam istakla kao nedostatke (iz moje perspektive), ovaj roman jeste zabavno štivo, a u zavisnosti od toga sa koliko očekivanja započnete čitanje, ali i koliko ste tolerantni na neka klišeizirana rešenja u građenju likova i radnje, može ostaviti i mnogo jači i pozitivniji utisak nego što je u mom slučaju. Ovako, ostaje mi da priznam da, premda se meni mnogo štošta nije dopalo, svaki lik i svaki njihov postupak pokreće radnju napred, a to da li je smer u kome je ona krenula onaj u kome ste se vi nadali da će krenuti, to je već stvar ukusa, o kojima se, štono vele Latini, ne raspravlja. Sve ovo, naravno, ne znači da ću odustati od daljeg čitanja Dime, taman posla! I dalje se radujem istraživanju njegovog bogatog opusa, pa čak i nastavaka ove sage o musketarima. Jedino ću sledeći put čitanje započeti spremna na to da čak i oni koje sam smatrala uvek sigurnim izborom umeju da (kao što je Horacije rekao za Homera) - zadremaju.

7. 7. 2019.

Forsiranje romana reke (Dubravka Ugrešić)

Pa stalno pišeš o piscima, rekla je. Samo dobri pisci mogu pisati bilo o čemu, dok loši moraju pripaziti na temu, dodala je. Što mogu kad volim pisce, zato što su tako mali pa mi ih je žao,  rekla sam ja, odlučivši da nepostojeću radnju smestim u Zagreb.”


Ne sećam se više u kom sam tačno trenutku stavila Forsiranje romana reke na ''čitalačku listu'', niti gde sam tačno prvi put čula o njemu. Ono što me je, biću iskrena, na to motivisalo jeste interesantna činjenica da je za ovaj roman Dubravka Ugrešić dobila 1988. godine NIN-ovu nagradu, time postavši prva žena koja je njome ovenčana (perspektive radi, nagrada je prvi put dodeljena 1954.godine). I stajao je roman na listi neko vreme, a onda mi je, nakon nešto podrobnijeg informisanja o pojedinim delima koja sam na nju stavila, privukao pažnju baš u trenutku kada nisam bila sasvim sigurna šta bih sledeće čitala, pomalo i izmorena Peljevinovom zbirkom pripovedaka sa kojom se, blago rečeno, i nisam baš našla. I kao što mi je Dostojevski svojevremeno rasterao čitalačku lenjost (post o Poniženima i uvređenima možete pročitati ovde), tako mi je i Dubravka Ugrešić bila svojevrsno lečilište od čitalačkog razočarenja.

O čemu se, školski rečeno, radi u ovom romanu?

Kao što i citat kojim sam otvorila ovaj post veli - o piscima, ili, nešto šire, o književnosti. Sama struktura romana odudara od konvencionalnog, budući sačinjena od dva sloja: autobiografski niz beležaka o književnim radionicama, susretima, putovanjima, razgovorima i prepiskama sa drugim piscima, kao i iz središnjeg, fiktivnog dela, čiji je sadržaj unekoliko nagovešten samim beleškama. Ujedno i naslov romana potiče iz tog okvira - prijatelj iz Beograda u razglednici svoje trenutno stvaranje karakteriše kao forsiranje romana-reke.

Svakako i da ovaj roman predstavlja svojevrstan roman-reku, ponajviše svojim fiktivnim delom, koji uspeva da obuhvati širok broj ličnosti iz različitih sredina, tačnije pisaca poreklom iz različitih zemalja, kako zapadne, tako i istočne Evrope i Amerike. No to se ne čini prostornim rasplinjavanjem, već se te ličnosti koncentrišu u jedan uzak prostorno-vremenski kontekst - u Zagreb krajem osamdesetih godina, za vreme održavanja međunarodnih književnih susreta. Na taj način, autorka daje jednu kompaktnu sliku književne scene u određenom trenutku, dovodeći njene predstavnike u niz situacija i odnosa koji vrlo lako ogoljavaju njihove slabosti. Zato i ne čudi što je ukus parodije u ovom romanu vrlo jak.

Parodijska žaoka, međutim, ne zabada se samo u slojeve domaće scene, mada su ličnosti koje iz nje potiču vrlo upečatljive, a rekla bih i simbolične: od ambicioznog, iako ne preterano talentovanog pesnika Vuka Prše, slike i prilike stvaraoca određenog ideološkog trenutka (iz jednog svog pesničkog performansa u fabrici on čak vuče i povredu prsta), preko nikada ostvarenog pesnika i scenariste Pipe Finka, prema sopstvenom mišljenju udavljenog sredinom u kojoj se nalazi i gladnog za blagodetima Zapada, pa sve do lika Ministra koji predstavlja fenomen sam po sebi - mesara koji se na društvenoj lestvici penjao postepeno, više zahvaljujući svojim ratnim zaslugama i dinamici Partije, nego istinskom ljubavlju prema umetnosti. O aktuelnim piscima, razume se, Ministar ima štošta da kaže:

„Oni nisu imali nikakvih obaveza, osim da melju, laju, kukaju, opanjkavaju jedni druge i sistem, i da objavljuju svoje nikom potrebne bezvezarije.  Da se busaju u prsa i da za svako govno dižu glavu. On je zbog svojih političkih stavova riskirao: mogao je završiti u zatvoru, poginuti u ratu, a ovi danas, oni bi da imaju političke stavove, ali ne i rizik. Slobodu da melju što hoće, protiv sistema, naravno, a onda da im isti taj sistem osigura status, socijalno osiguranje, penzije, društvene stanove, putovanja u inozemstvo, bolje honorare... Za što?! Za zbirku pjesama koju oni sami i dva kritičara proglašavaju genijalnom?! Kao, to je kultura, a mi bez kulture ne možemo. Serem ti se ja na takvu kulturu! Najprije budi Andrić, pa se onda javi! I gdje toga uopće ima? U kojoj zemlji? Nigdje. Budi ti genijalan, ali za svoj džep. Ili crkni. Koliki su genijalci crkli, pa šta.”

Što se tiče gostiju na književnim razgovorima, tj. stranaca koje upoznajemo u romanu, oni dolaze, kao što napisah, iz različitih sredina, te su međusobno suprotstavljeni na različitim frontovima počev od kulturno-političkog, pa sve do polnog. Samim tim pruža se mogućnost za preispitivanje različitih aspekata književnog sveta: kritičko nipodaštavanje ženskih stvaralaca, pitanje cenzure u totalitarnim režimima (posebno naglašeno kroz lik češkog pisca Jana Zdražila, pisca i cenzora koji beži od prakse kojoj je i sam služio), odmetanje od istih režima i problem nostalgije (izraženog kroz previranja sovjetskog pisca Trošina i njegovih pokušaja da prebegne u nekomunističke zemlje), neprestanu želju za sredinama u kojima je trava zelenija nego u sopstvenoj (poput Pipovog idealizovanja Zapada, naročito kroz dijaloge sa američkim kolegom), pitanje originalnosti u umetnosti i njene održivosti u novom dobu itd. Mogli bi se ovde navesti još koji detalji, spomenuti još koji lik, no čini mi se da bih time samo upropastila čar čitanja i ubila misteriju koja provejava ovim romanom (koketirajući time sa krimi žanrom), što svakako nije moj cilj.

Humor i lakoća kojima je pripovedanje Dubravke Ugrešić u ovom romanu protkano za mene su bili svojevrsno iznenađenje. Ne znam šta je u meni moglo pobuditi suprotna očekivanja, mada ne isključujem da je razlog za to bio posve banalan, poput prilično morbidnog omota izdanja koje sam čitala (trebalo bi da se setim ovoga svaki put kada probam da se opravdam kako nikad ne sudim o knjizi po koricama). Taj humor, međutim, ni u kom trenutku nije tu samog sebe radi. Njegovo ''upošljavanje'' u velikoj meri doprinosi deglorifikaciji pisca (ili makar onog pisca koji u tom vremenu dominira književnom scenom), što je samo jedan od rezultata neprekidnog sučeljavanja dijametralnih suprotnosti - prizemnog i uzvišenog (npr. u sceni čitanja poezije prilikom posete fabrici mesnih prerađevina ili apsolutnog srozavanja učesnika susreta na priproste proždrljivce za vreme gozbe u čast Gistava Flobera), erosa i tanatosa (naročito izraženo kroz lik Ministrove ljubavnice Vande), muškog i ženskog principa (kroz okršaje književnica sa mizoginom kritikom), koji neminovno dovodi do njihovog stapanja i brisanja jasnih granica. Ispod vedrine pripovedanja, dakle, krije se često vrlo mračna i melanholična suština, slika naše stvarnosti koja je, premda država i društvo na koje referiše formalno više ne postoje, i dan danas naša, a verovatno će i biti, jer promena nabolje nije nešto čemu smo kolektivno skloni.

„Lako je Ameru! On je naučen da će naručeno jelo stići. I zato je miran. A Pipo je napet jer ima osjećaj da sve mora držati na oku... I konobara da ne pljune u juhu i ne naplati duplo, i onog goluba što šetka po ogradi da se iz čiste pakosti ne pokenja na glavu, i fasadu da se ne odlijepi i ne zvizne te po lubanji, i automobile kad prelazi zebru, mada je zeleno, i neboder na trgu da se slučajno ne sruši, i račune od struje, i to treba provjeravati, i pismo koje šalje, uvijek treba malo zastati i pogledati je li lijena službenica zaista zalijepila marku, i običnog prolaznika, ako ga upita za ulicu tu i tu i on uvjereno odgovori druga ljevo, i tu treba biti na oprezu. [...] On svoju energiju troši na provjeravanje. Tu se ni u ono tamo lišće ne možeš pouzdati da će se u proljeće razlistati, nikad nisi siguran, puhne mu nešto i ne razlista se, a ti se jebi..”

Što bi rekli Ameri, smešno je jer je istinito. Da pukneš od smeha...

*
Kad već spomenuh raskrinkavanje aktuelne stvarnosti, jedna od finalnih beležaka poslednje celine romana (koja se vraća autobiografskom okviru), pravi jedno, iz ove perspektive, prilično proročko poređenje:

„Krajem travnja 1986. dogodila se havarija na atomskoj centrali u Černobilu za koju smo saznali nekoliko dana kasnije. Na naslovnoj stranici naših dnevnih novina pisalo je krupnim slovima Opsanost od radioaktivnog zračenja! - a odmah pored - Naša najveća opasnost je nacionalizam! Zatvorivši prozor, moj prijatelj Nenad je rekao: Započelo je novo doba...

Duh tog prelaza, zamiranja starog i početka novog doba, ne samo iz ugla književnih prilika, već i  društveno-političkih i niza drugih koje u jednom postu sigurno ne bih mogla da pobrojim, i jeste uhvaćen u romanu Dubravke Ugrešić. Prilično protivrečan, čak do grotesknog u pojedinim momentima, ali ne i neistinit. Pitanje je samo šta svako od nas želi da veruje da je istinito.