Странице

21. 7. 2019.

5/12: Tri musketara (Aleksandar Dima)

Nisam neko ko je sklon tome da ulazi u bilo kakve poduhvate sa prevelikim očekivanjima, prevashodno zbog toga što mi se vrlo često dešavalo da baš onda kada nešto najviše očekujem, stvari krenu nešto drugačijim pravcem. Ipak, s vremena na vreme, dopustim sebi da me kakvo očekivanje ponese, a najčešće to bude baš kada su u pitanju knjige koje čitam. Tu su očekivanja nekako najbezbolnija, pa čak i onda kada su izneverena. 

Tako je bilo i kada sam sastavljala listu „obavezne lektire” za 2019. godinu, birajući mahom dela koja već dugo planiram, a ujedno smatram i da bi trebalo da pročitam. Bio je to slučaj sa svim delima, sem sa jednim. Naime, Tri musketara Aleksandra Dime želim da pročitam još od dana kada sam sa oduševljenjem završila roman Grof Monte Kristo, delo koje i dalje smatram jednim od svojih omiljenih romana. I dalje se sećam samog čitanja, čak i pojedinih misli koje su mi prolazile kroz glavu i apetita sa kojim sam okretala stranice, uživajući u pametno osmišljenoj radnji, gde svaki detalj ima svoje mesto i svoju svrhu, sa izuzetnim likovima, a da mi ni u jednom momentu nije bilo dosadno. Ovakav prvi susret sa Aleksandrom Dimom i njegovim stvaralaštvom ponovio se ukratko kroz čitanje Crne lale, obimom skromnijeg, ali ništa manje zabavnog romana, i od tada se nismo sretali. Zbog toga reših da na listu stavim Tri musketara, nadajući se da će mi poslužiti kao svojevrstan predah od ostalih dela, budući izvor čiste zabave, uz uživanje u Diminom izvanrednom pripovedačkom talentu. Očekivanja stvorena ranijim čitanjem Dime, ali i brojnim ekranizacijama samog romana, kao i pričama koje su njime inspirisane (npr. film Dartanjanova ćerka), bila su, naravno, visoka. Nadala sam se uzbudljivoj radnji, dopadljivim junacima za koje mogu da navijam, dobro osmišljenim negativcima i perfektnom pripovedanju. Ne, nisam se nadala - očekivala sam to.

Ali, avaj, krenulo je nešto drugačijim pravcem.

No da krenem redom.

Tri musketara jedan je od mnogobrojnih romana francuskog pisca Aleksandra Dime, koji je izašao 1844. godine. Ovaj istorijsko-avanturistički roman prvi je deo trilogije koja prati život musketara D'Artanjana (druga dva romana su: Dvadeset godina posle i opširno delo Vikont de Braželon) i Dima je prilikom njegovog stvaranja imao pomoć svog dugogodišnjeg saradnika Ogista Makea, čiji je udeo u stvaranju nekih od Diminih najpoznatijih romana (među kojima su i Grof Monte Kristo Kraljica Margo) često bio stvar diskusije među proučavaocima. Dok se u najvećoj meri njegov doprinos opisivao kao „fizički posao” istraživanja istorijske osnove i predlaganja zapleta, na osnovu čega bi Dima potom pisao romane, mnogi smatraju da se time njegova uloga znatno umanjuje, te da u njemu treba videti koautora ovih književnih dela, a ne pukog marljivog istraživača. Bilo kako bilo, saradnja između Dime i Makea okončala se na sudu, na kome je Make tražio da mu se prizna koautorstvo, te da uz već postojeću finansijsku satisfakciju dobije i onu kreativnu. Po tome što na koricama ovih romana i dalje stoji jedino ime Aleksandra Dime, možemo zaključiti da se čitav proces završio neslavno po Makea, a logika iza takve presude navodno je bila da bi Dima bio Dima i bez Makea, a pitanje je šta bi Make bio bez Dime. Realno, nije da sličnu logiku ne možemo primeniti i na prvu polovinu tvrdnje, ali ko mene šta pita. Što se same misterije tiče, bojim se da na nju nikada nećemo dobiti odgovor.


Kada je roman Tri musketara u pitanju, radnja je smeštena u Francusku i prvu polovinu 17. veka. Sama radnja teče krajnje konvencionalno - nema potencijalno zbunjujuću strukturu, sve se kreće linearno od početka do kraja, uz minimalne retrospekcije, tek toliko koliko je priči potrebno da nastavi da teče dalje. Štaviše, mogla bih reći da je preda mnom bila jedna klasična avanturistička priča sazidana delom na istorijskoj osnovi. Prvi lik kojeg upoznajemo jeste i naš glavni junak, mladi, ali siromašni plemić D'Artanjan, koji sem svojeg junaštva i dobrog imena predaka nema mnogo čega drugog da ponudi. D'Artanjan napušta svoj dom i kreće u Pariz ne bi li ušao u red musketara. Tokom svog vremena u Parizu, još pre nego što postane musketar, D'Artanjan će se sprijateljiti sa Atosom, Portosom i Aramisom, trojicom musketara iz naslova koji, suprotno onome što se možda može pretpostaviti (već i na osnovu samog naslova), nisu u samom epicentru svih zbivanja. D'Artanjan je onaj koga možemo nazvati glavnim junakom i oko koga se pletu sve niti priče, dok se trojica musketara u to uključuju tek posredstvom svog mladog prijatelja, kao savetnici, pomoć ili pak nenadani učesnici pojedinih podzapleta.

Od samog početka, pripovest o musketarima, tj. najpre o D'Artanjanu, počinje pripovedno vrlo jako, njegovim vrlo slikovitim portretom, načinjenom „jednim potezom pera”, u kome se mladić predstavlja kao Don Kihot od osamnaest godina, što se produžava čak i poređenjem neuglednog konja kog D'Artanjanu daruje otac sa Rosinantom. Od oca, budući da pripada osiromašenoj plemićkoj lozi, on pored konja dobija još i pismo preporuke za gospodina Trevija, musketarskog komandanta, kao i savet koji manje-više sažima čitav obrazac ponašanja glavnog junaka kroz roman:

„...nosite dostojno vaše plemićko ime koje su vaši preci preko pet stotina godina dostojno nosili i za vas i za vaše. Pod vašim razumem vaše srodnike i vaše prijatelje. Nemojte nikad ništa podnositi, sem od g. kardinala i kralja. Svojom hrabrošću, razumete li, samo svojom hrabrošću utire danas plemić sebi put. Ko god uzdrhti, ma i za jedan trenutak, može propustiti zalogaj koji mu je baš za vreme tog trenutka sreća pružila. Vi ste mladi, vi treba da ste hrabri iz dva razloga: prvo, zato što ste Gaskonjac, a drugo, što ste moj sin. Ne bojte se neprilika i tražite avanture. Naučio sam vas da vladate mačem; u vas je koleno gvozdeno, a ruka čelična; tucite se ma za šta; tucite se tim pre što su dvoboji zabranjeni, i što je, prema tome, dvostruka hrabrost tući se. Ja vam, sine, mogu dati svega petnaest talira, moga konja i  savete koje ste sad čuli. [...] Koristite se svime i živite srećno i dugo.”

Upravo ta hrabrost i srčanost, kao i neopisivo kratak fitilj i preosetljivost na i najmanju uvredu, od samog početka vode D'Artanjana kroz život (tj. onaj deo života koji je izložen u romanu), od samog upoznavanja sa Atosom, Portosom i Aramisom, sticanja prvih neprijatelja, prve ljubavi, koja upravo i biva jedan od presudnih faktora koji mladog plemića uvlači, a potom i čini glavnim akterom dvorskih intriga poput kraljičine „afere” sa vojvodom od Bakingema, dovodi ga pod konstantno budno oko kardinala od Rišeljea, čini ga predmetom mržnje i osvete Rišeljeove saradnice miledi De Vinter, a sve to dodatno komplikuje opsadu La Rošela, jednog od ključnih momenata sukoba između francuskih katolika i hugenota. Sve ovo radnju čini zapletenom i uzbudljivom, tako da se, u celini, ne može reći da je roman dosadan, a ponajmanje bi se to moglo uzeti kao povod za izneverena očekivanja. Da sam se zabavljala čitajući - jesam, i to nikako ne bih mogla da poreknem, premda sama zabava nije bila konstantna tokom čitanja (retke su knjige koje to postignu, makar u mom iskustvu). Druge stvari su u pitanju.

Pre nego što krenem sa njihovim nabrajanjem, htela bih da skrenem pažnju da se u ovom postu neću suzdržavati od tzv. spojlera, jer smatram da je otkrivanje pojedinih elemenata radnje, kao i razvoja likova, neophodno ne bih li što potpunije objasnila šta je ono što je doprinelo mojoj razočaranosti. Stoga, ukoliko ima onih koji su osetljivi na ovakve stvari, možda ne bi bilo loše da porazmisle o tome žele li da nastave sa čitanjem. Dakle smatrajte se upozorenima, a ja mogu mirne savesti da nastavim sa obrazlaganjem.

Da počnem od osnovnog: glavni junaci. Četvorica plemenitih junaka, šarmera i šaljivdžija, neumitno kavgadžija, ali uvek sa srcem na pravom mestu, slika je koja se najčešće stvori kada neko spomene musketare. Takve musketare ja u ovom romanu nisam videla. Da su šarmeri, o tome govore njihove brojne ljubavnice i zaštitnice, da su šaljivdžije (mahom) govori njihov međusobni odnos i duh kojim je prožet, a njihovo svi-za-jednog-jedan-za-sve prijateljstvo ne može se dovesti u pitanje ni na jedan trenutak. Da su kavgadžije, potvrđuju brojni sukobi u koje se upliću i najmanjim povodom, a da su plemeniti...jesu. Rodom. Upravo ta njihova plemenitost u najvećoj meri odstupila je od mojih očekivanja u vezi sa ovim likovima. Jesu oni vrlo lojalni, jedni drugima, svom komandantu i kralju, ali njihovo ponašanje daleko je od junačkog ponašanja koje bi ih učinilo plemenitim junacima, a ponajmanje simpatičnim junacima. Štaviše, bili su većinom iritantni: nepromišljeni, nasilni, nezahvalni i nezreli, skloni životu na tuđ račun (ponajviše svojih ljubavnica), istovremeno fiksirani na svoje plemićko poreklo kao garant vrline i nepogrešivosti. Primer: Atos, najozbiljniji i najmudriji od musketara, premda sklon piću, spletom okolnosti zatvara se u podrum jednog krčmara sa svojim slugom, jede i pije sve što u njemu nađe, napravi neizmernu štetu, a zatim sa svojim „kolegama” nalazi za shodno da zameri gazdi koji se pobunio zbog situacije koja ga je dovela na rub propasti, jer je on, je li, samo ubogi krčmar. Isti taj mudri Atos, svoju ženu, bez pardona, pokušava da obesi onog trenutka kada otkrije da nije ono što je on smatrao da jeste, a onda svoje razočarenje utapa celog života u vinu i ćutanju. Portos, dendi među musketarima, rešenje za većinu svojih (finansijskih) problema, traži u novčanicima svojih „voljenih”, dok Aramis nikako da prelomi i krene putem vere i zamonaši se, jer i najmanji znak da ga njegova uticajna draga ipak nije izneverila, dovoljan je da ga vrati svetovnim mukama. Mnoge od ovih mana treba, svakako, sagledati u istorijskom kontekstu, i sama se trudim da suđenje o određenim običajima prema merilima današnjice primenjujem onda kada treba i gde treba. O razlikama u ponašanju i običajima svestan je i pripovedač, koji ističe raskorak koji postoji između sedamnaestog i devetnaestog veka (kada je roman nastao), pravdajući ponašanje svojih junaka upravo tom vremenskom razlikom. Ali ipak, što se mene kao čitaoca tiče, volim da mi čak i negativni junaci daju dovoljno povoda da ih makar pratim i saslušam, strpljenja da o njima čitam, ako ne baš i da ih volim. Sa musketarima to je izostalo, jer, dok sam D'Artanjanu mogla neke stvari i da otpišem na mladost i neiskustvo, ostaloj trojici nisam, a i D'Artanjan se, kao najmlađi, u pojedinim trenucima mučio da „svari” ponašanje svojih starijih kolega (nikada nisam više saosećala sa njime no kada je sa mukom pokušavao da oprosti Atosu što je prokockao njihovu ratnu opremu i prihvati njegove „genijalne” planove da je povrate).

Da nastavim sa likovima, i pređem na drugi kraj spektra - na antagoniste. U prvom redu, tu je ozloglašeni kardinal Rišelje, premda u samom toku romana nisam baš naišla na razlog zbog kog bi trebalo da Rišeljea smatram antagonistom, sem što se nalazi nasuprot musketarima, iliti na čelu garde koju su musketari proglasili svojim mirnodopskim neprijateljima, iz puke dosade i nemanja sa kime da se tuku, kako mi se čini. Ako bi njegova osveta kraljici Ani zbog izneverene ljubavi i spletke sa dijamantima kojom je pokušao da je baci u nemilost kralja trebalo da bude razlog za to, nije urodio plodom, najviše zbog toga što mi je i sama kraljica već dovoljno nagrizla nerve idiotskom odlukom da svom istinskom dragom, vojvodi od Bakingema, za uspomenu da dijamantske priveske koje je dobila na poklon od kralja (jer bilo šta drugo, ličnije, poput maramice ili čega god što se voljenima davalo u to vreme, nije bilo dovoljno inspirativno). Ni samog vojvodu od Bakingema nisam mnogo cenila, kao direktnog Rišeljeovog suparnika, pošto čoveka koji je u stanju da pokrene krvavi rat samo da bi video oči voljene žene ne mogu da smatram simpatičnim, a ni normalnim, ako ćemo iskreno. Da se razumemo, čitala sam ja Ilijadu i poznato mi je vrlo dobro otpočinjanje rata zbog žene, ali jedno je mit i Homer, koji čak i uz sam mit ne krije otimačku prirodu sukoba (mada, valja napomenuti da mi ni u  Ilijadi oni koji su upleteni u  srž sukoba i njegovog „zvaničnog” povoda nisu bili nimalo simpatični, poput Parisa). Ovde je u pitanju nešto drugo - ovde imamo osobu koja potpuno svesno, radi svoje emotivne satisfakcije, želi da otpočne sukob:

„Ja vas ne mogu više videti, gospođo; pa dobro, onda hoću da svaki dan slušate o meni. Šta mislite, kakav je cilj bio ekspedicije na Re, i liga sa protestantima iz La Rošela nakoju spemam? Zadovoljstvo da vidim vas! Ja se ne nadam prodreti oružanom rukom do Pariza; ali taj rat može dovesti do mira; za taj mir biće potreban neki pregovarač, i taj pregovarač biću ja. Tada me nećete smeti odbiti, i ja ću se vratiti u Pariz, videću se s vama, i biću srećan za koji trenutak. Istina, hiljade ljudi platiće svojim životom moju sreću; ali šta mi je stalo do toga, samo da vidim vas! Sve je ovo možda bezumlje, ali recite mi, koja žena ima tako zaljubljenog ljubavnika, koja kraljica tako odanog slugu?”

Eto. Mislim, ako ovo nije materijal za lečenje, ja onda stvarno ne znam šta je.

Ako je njih, kao direktne protivnike kardinala Rišeljea trebalo da shvatim kao pozitivni princip, u odnosu na negativni kardinalov, onda sama opozicija nije uspela, ili pak ja čitav sukob nisam pročitala kako treba. Kardinal kao lik nije simpatičan, ali on sa svojom pozicijom i ne treba da bude. On je politički mastermajnd, reklo bi se stvarni vođa monarhije, i kao takav mora biti sve ono što nesposobni i nekompetentni kralj ovde nije - njegove „oči” i „uši” su svuda, do njega se ne može ništa sakriti, služi se špijunima, a ponekad i prljavim taktikama, ne bi li izvojevao pobedu za svoju stranu, tj. za Francusku i katolike. Takav je, na primer, njegov plan da se izvrši atentat na Bakingema, koji musketari aktivno pokušavaju da sabotiraju, i tako (ispravite me ako grešim) pomogavši vođi protivničke strane, tehnički, izdaju svoju. Još jednom - nije kardinal simpatičan lik, ali on postupa onako kako bi se od ličnosti poput njegove i u vremenu kakvo je njegovo očekivalo da postupa. On je, da tako kažem, u potpunosti ušao u okvire slike koju sam o njemu prethodno stvorila, budući čak i za nekoliko nijansi manje „crn”. Musketari su za nekoliko nijansi bili „crnji”, i zbog toga su mi ostavili mnogo gorči ukus, nego što je to učinio jedan od dvoje glavnih antagonista.

Drugi antagonista, miledi De Vinter, možda je upravo ona tačka na kojoj je moje mišljenje o romanu prevagnulo ne toliko ka negativnom, koliko ka razočaravajućem. Rišeljeova saradnica i špijunka, ispočetka veoma misteriozna i harizmatična, počinje polako da se razotkriva kao žena tamne prošlosti, o čemu svedoči žig ljiljanovog cveta koji nosi, a kojim su u ono vreme obeleživani kriminalci. Međutim, ovaj lik koji se najpre zametnuo kao potencijalno izvanredan, duboko ambivalentni antagonista, do samog kraja transformisao se u tipičan primer femme fatale, koja je zla jednostavno zato što je zla. Iz osobe koja je mogla činiti sve što čini sa određenim povodom, čija je burna prošlost mogla imati neke dublje, smislenije razloge, izrasla je spletkašica đavolske zavodljivosti, koja može i najvećeg puritanca navesti na greh, i koja, po principu deus ex machina, svoje neprijatelje uklanja otrovom iz prstena za koji nikada nismo ni znali da nosi (a ja sam, zahvljujući Čehovljevoj lekciji o revolveru koji, kada se jednom pojavi, do kraja dela mora da opali, vrlo osetljiva na takve nagoveštaje, tako da je Dima morao mnogo dobro da ga sakrije da ga ja ne primetim tokom čitanja). Razmišljajući kasnije o romanu, pitala sam se nisam li možda bila prestroga kada sam donosila svoje zaključke o pojedinim junacima i njihovim manama, prenebregavši da je nesavršenost osnovna ljudska odlika, pa tako ni musketari ne moraju biti drugačiji. No, kada u čitavu galeriju „sivih” likova uvedem „crnu da crnja biti ne može” miledi, shvatam da taj princip nesavršenosti u njihovoj izgradnji nije bio pravedan, dodelivši nekome više nesavršenstva nego što bi bilo fer.  Tako, od junakinje koja je u pojedinim trenucima bila jedan od razloga zbog kojih sam nastavljala sa čitanjem dela, kada su svi ostali počeli da me ozbiljno nerviraju, stvorila se figura koja je navodila na pomisao da je Dima želeo da što pre rasplete radnju u koju se upleo i već jednom završi roman.

Možda je taj utisak „izvlačenja” pisca iz započetog najdominantniji rezultat nakupljanja svih ovih manjih, pojedinačnih razočarenja. U čitanju Grofa Monte Krista bilo je takođe perioda opadanja i ubrzavanja ritma, ali svaki momenat u kome sam se upitala zašto, zaboga, sada čitam o ovim likovima koji sa glavnim junakom nemaju nikakve veze, bio je višestruko nagrađen na kraju, kada je svaki lik i svaki sakriveni detalj dobio svoje mesto. Knjiga je bila cela, zaokružena, a ovde je sve vrlo brzo krenulo silaznom putanjom. Dok je prvih, recimo, stotinak strana radnja građena sporo, gotovo ne započinjući ništa izvan upoznavanja sa musketarima i građenja svih onih finih vezica koje će kasnije usloviti razvoj radnje, poslednjih stotinak strana odalo je snažan utisak otaljavanja i posezanja za najlakšim rešenjima, što se odrazilo na stil koji je bio jedan od glavnih faktora užitka u ovom delu, a potom i na mene kao čitaoca koji je, čini mi se kao i sam pisac, što pre želeo da završi ovo delo.

Ipak, na samom kraju, moram da naglasim da uprkos svemu što sam istakla kao nedostatke (iz moje perspektive), ovaj roman jeste zabavno štivo, a u zavisnosti od toga sa koliko očekivanja započnete čitanje, ali i koliko ste tolerantni na neka klišeizirana rešenja u građenju likova i radnje, može ostaviti i mnogo jači i pozitivniji utisak nego što je u mom slučaju. Ovako, ostaje mi da priznam da, premda se meni mnogo štošta nije dopalo, svaki lik i svaki njihov postupak pokreće radnju napred, a to da li je smer u kome je ona krenula onaj u kome ste se vi nadali da će krenuti, to je već stvar ukusa, o kojima se, štono vele Latini, ne raspravlja. Sve ovo, naravno, ne znači da ću odustati od daljeg čitanja Dime, taman posla! I dalje se radujem istraživanju njegovog bogatog opusa, pa čak i nastavaka ove sage o musketarima. Jedino ću sledeći put čitanje započeti spremna na to da čak i oni koje sam smatrala uvek sigurnim izborom umeju da (kao što je Horacije rekao za Homera) - zadremaju.

7 коментара:

  1. "Oduvala" si me ovim tekstom, ali, baš, baš! Svaka čast!:))))
    Tri izraza zahvalnosti:
    1. Naučila sam nešto novo, naime, pojma nisam imala za trilogiju o D'Artanjanu, a ni problem koautorstva! Istražiću još o ovome, odličan i informativan uvod.
    2. Podsetila si me svih pojedinosti radnje, jer sam, moram priznati, mnogo davno čitala "Tri musketara", bila sam baš klinka, nisam sigurna ni da sam još upisala srednju školu. Nakon toga su došli "Grof Monte Kristo", "Kraljica Margo", a i više puta reprizirane adaptacije (dodala bih "Čoveka sa gvozdenom maskom"), tako da mi je sve to poprilično potisnulo sam roman iz sećanja.
    3. Čim se nađe više slobodnog vremena, red bi bio da mu se vratim.

    Analitično, ozbiljno, a zabavno. Uživala sam čitajući.:)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti mnogo, oko ovog teksta sam se prilično pomučila (mislim da duže jedan tekst nisam pisala i prepravljala)!
      Za saradnju sam i ja saznala relativno skoro, kao i za dva nastavka (''Čovek sa gvozdenom maskom'' je, recimo, jedan od delova romana ''Vikont de Braželon''). A o saradnji između Dime i Makea je snimljen i film, ''L'autre Dumas'', gde Dimu igra Žerar Depardje (naravno, pokazala se kao prilično kontroverzna odluka da beli glumac igra pisca crnačkog porekla).
      Sledeće što planiram da čitam je ''Kraljica Margo'', i mislim da sam tu zaštićena time što sam uspela da izbegnem adaptacije, pa romanu pristupam sa minimalnim predznanjem, pa samim tim i očekivanjima. Da sam tako i ''Musketarima'' postupila, verujem da bi mi utisci bili makar za nijansu pozitivniji. :)

      Избриши
    2. Isplatilo se, jer je tekst stvarno odličan. Prava mera stručnosti, pristupačnosti i duhovitosti. Sledeći put kada budem čitala "Tri musketara", obratiću pažnju na pojedine stvari koje si istakla, to je sigurno!
      Dobro me podseti, gledala sam "L'autre Dumas" pre neku godinu, u okviru RTS-ovog ciklus "FEST premijere", ali sam potpuno zaboravila većinu pojedinosti. Zaključih da se Žerar Depardje "pretplatio" da glumi sve "gabaritnije" francuske pisce, pošto igra i Balzaka u njegovoj filmovanoj biografiji. Kontroverze me ne čude, mislim da će sličnu frku podići ako ikada bude sniman Puškinov životopis, njih dvojica su baš "vukli" crnačke crte - kovrdžava kosa, tamniji ten...
      Jesi li možda gledala seriju "Musketari"?
      "Kraljica Margo" je divan roman! Obavezno nakon toga odgledaj istoimeni film. Pošto je priča drugačija, pretpostavljam da će ti utisak biti znatno bolji.:)
      P.S. Čarli Šin kao Aramis je slika koja me proganja, uz prateću temu Brajana Adamsa. Holivudizacija klasika je čudo!

      Избриши
    3. Snimili su Rusi film o Puškinu (''Puškin: poslednji duel'', ima ga na jutjubu sa prevodom) i igra ga Sergej Bezrukov, koji se isto kao Depardje pretplatio na uloge ruskih pesnika, pošto je igrao i Jesenjina u seriji o njemu. Nisam baš sigurna da je u Rusiji bilo problema oko rase, pošto mislim da kod njih ne postoji kulturološki i istorijski konkretno ta vrsta problema, ali ukoliko bi neka internacionalna produkcija bila u pitanju, pretpostavljam da bi više pažnje obratili i na rasni identitet glumca.
      ''Musketare'' nisam gledala, mada sam videla da tu Rišeljea glumi Piter Kapaldi, koji je igrao 12. Doktora, ali sam zato prilično sigurna da sam gledala tu adaptaciju sa Šinom, doduše ne baš skoro. Šta da kažem, Holivud je područje krajnosti - od nekih sasvim korektnih, čak i vrlo interesantnih adaptacija, do potpunih banalizacija...

      Избриши
  2. Jao ja sam videla taj film o Makeu i Dimi i baš sam htela da ga gledam i navijam za Makea da dobije parnicu( iako znam unapred da je to izgubljena bitka), jer je mene Grof Monte Kristo nervirao koliko tebe musketari, a ja sam baš u to vreme saznala za film. Mogla bih ga sad pogledati.:) U svakom slučjau možda je Make pisao neke bitne delove ili davao ideje , pa je i zaslužio da se nađe na korici. Inače ja sam baš želela da odustanem zauvek od Dime , al ovaj tekst me je baš zainteresovao jako mi se sviđa tekst i to što su svi junaci pomalo negativni, ovi iz Monte Krista su mi svi bili nekako njanjavi ko neki ljudi od plastelina. Gledala sam i ja par ekranizacija , ali uvek zaboravim o čemu se tu radi i ko je ko posle nekog vremena, sećam se jedino tog filma sa Gvozdenom maskom i Leonarda Di Kaprija, al ovako ću bar moći da razlikujem u knjizi koji je koji musketar po tome ko pije itd. :) Nisam ni ja znala da ima tri nastavka ja sam bila ubeđena da ima samo dva , jer sam videla da je izdao Tanesi 20 godina posle, a imaju i baš lepo izdanje Kraljice Margo. Inače taj film je prelep i genijalan i prosto se plašim da čitam knjigu da se ne razočaram u život.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. To sa Dimom i Makeom je vrlo interesantna tema, i upravo se koplja lome oko toga koliki je njegov doprinos bio. Mahom se mnogi pridržavaju toga da je Make davao istorijsku osnovu i nacrt zapleta, a da je Dima od svega toga pravio umetnička dela, mada ko zna. Na osnovu onoga što sam uspela da pročitam, saradnja je sasvim fino tekla i Make je imao dobru zaradu od toga, a u tužbi nije samo pitanje autorstva bilo sporno, već i neka Dimina dugovanja prema Makeu (opet, ovo je samo nešto što sam uspela da pohvatam iz nekolicine članaka na engleskom koje sam pronašla, sigurno bih imala mnogo potpuniju sliku da mogu da čitam i izvore na francuskom).
      Meni se, sada kada uporedim, kod ''Grofa Monte Krista'' sve mnogo više dopalo jer za sve što junak radi postoji izuzetno jak motiv, tako da, čak i kad njegovi postupci deluju neverovatno i preterano, shvatiš da za sve to on ima debeo razlog. Ovde mi je baš ta motivacija junaka falila, odnosno ono što je postojalo bilo je, da tako kažem, banalno, a bez toga mi je i sve ostalo smetalo.
      Za ''Kraljicu Margo'' imam više nade, tako da ćemo videti. :)

      Избриши
  3. Odlican post!Knjiga deluje jako zanimljivo, jako si je opsirno opisala sto mi se jako svidja.

    Ilmaha |Zapratite♥️ |

    ОдговориИзбриши