Странице

9. 2. 2015.

Milan Kundera - Šala

Roman Šala predstavlja moj drugi susret sa Kunderom, nakon čitanja jednog njegovog kraćeg dela - Usporavanja. Još tada mi se, možda više od svega ostalog, dopalo to kako Kundera priča svoju priču. Način na koji se poigrava sa svojim likovima i različitim pripovednim tokovima, i spaja ih u jednu celinu. Mogu reći da je to i ovoga puta bio slučaj.
U Šali nam svoje priče u prvom licu predstavlja četvoro pripovedača. Jedan od njih, Ludvik, centralna je ličnost koja ih sve povezuje. Roman počinje njegovim povratkom u rodni grad nakon dosta vremena zbog određenog posla, ali jedan susret podstiče ga da se vrati u svoju mladost i predoči nam sve prilike koje su iz korena promenile njegov život. Pedesetih godina u Čehoslovačkoj, Ludvik je bio perspektivan student i član Partije koji, iako privržen idejama za koje se zalagala, nije u potpunosti ulazio u šablon idealnog mladog komuniste. Njegov karakter i način na koji je nastupao, ali i ono ključno, smisao za humor, izdvajao ga je od drugih i kasnije poslužio kao kamen koji ga je odvukao na dno. Jedna, s obzirom na tadašnje prilike i osobu kojoj je upućena, neumesna šala, dovela je do toga da bude isključen iz partije, što je onda značilo i gubljenje svake prilike za dostojanstven život. Ono što je više od toga uticalo na njegovu promenu, jeste izdaja njegovih prijatelja u trenutku kada su oni mogli biti ključ njegovog spasenja. Razočaran u njih, u sopstvene ideale za koje se donedavno zalagao i bez ikakve perspektive, Ludvik postaje potpuno drugačija osoba. Ipak, događajima iz prošlosti nikada nije uspeo da se do kraja otrgne.
„Zamišljam pokretne stepenice (to je vrijeme), a na njima čovjeka (to sam ja) koji trči suprotno smjeru kretanja stepenica; stepenice se, međutim, kreću brže nego ja i zato me polako odnose od cilja prema kojem sam krenuo; taj cilj (čudan cilj koji se nalazi otraga!) jest prošlost političkih procesa, prošlost dvorana u kojima se podižu ruke, prošlost straha, prošlost crnih vojnika i Lucije, prošlost koja me je uklela, prošlost koju hoću odgonetnuti, razmotati, rasplesti, koja me sprečava da živim kao čovjek, to jest okrenut naprijed.
Uporedo sa njegovom pričom pratimo i priče nekoliko drugih likova čiji su životi povezani sa Ludvikovim. To su Jaroslav i Kostka, Ludvikovi prijatelji iz mladosti, i Helena, žena sa kojom ima aferu. Ono što oni govore ne samo da nam lik glavnog junaka osvetljava iz drugog ugla, već nam pomaže i da malo bolje upoznamo druge likove koje nemamo prilike da čujemo, a čiji je uticaj na njihov i Ludvikov život bio od velike važnosti. Svakog od njih u životu održava jaka vera u određene vrednosti, često prezrene i ismejane, ali borba za njihovo očuvanje ne jenjava. Ta borba sa onim što je završeno i nepromenljivo ima svojih poteškoća, a pozitivan ishod nije sasvim siguran.
Ono što je meni bilo naročito zanimljivo jesu i delovi o narodnoj tradiciji ondašnjih Slovena, opis različitih obreda koji su vekovima vršeni na tim prostorima i njihovom izumiranju. Pored toga što mi je jednostavno bilo interesantno da saznam nešto novo o slovenskoj kulturi, dopada mi se i način na koji je Kundera priču o nerazumevanju i udaljavanju od onog iskonskog i narodnog smestio u širi kontekst i iskoristio kao još jedan dokaz o silovitom dejstvu protoka vremena i neminovnosti zaborava:
Njihova poruka neće nikad biti dešifrirana, ne samo zbog toga što ne postoji ključ šifre već i zato što ljudi nemaju strpljenja da je slušaju u vrijeme kada nepregledan broj novih i starih poruka nadglasavaju jedna drugu tako prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Već danas povijest predstavlja tanku nit zapamćenog razapetu nad okeanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i doći će doba kada stagnirajuće pamćenje pojedinca neće više moći apsorbovati ni to; iz sjećanja će tako ispadati čitava stoljeća i milenijumi, stoljeća slikarstva i glazbe, stoljeća otkrića, bitaka, knjiga i to neće biti dobro, jer će čovjek izgubiti predodžbu o samom sebi, a njegova povijest, neshvatljiva, stisnut će se u nekoliko shematskih skraćenica lišenih smisla.” 
Uprkos tome što, kao što već spomenuh, Šala nije prvo Kunderino delo koje sam pročitala, ona je svakako delo koje utvrdilo moju želju da nastavim sa upoznavanjem njegovog stvaralaštva. Verujem da neću biti izneverena.

:)

7. 2. 2015.

Aleksandar Solženjicin - Jedan dan Ivana Denisoviča

Književno putešestvije na ovom blogu počinjem jednom neopširnom knjigom - Jedan dan Ivana Denisoviča ruskog pisca Aleksandra Solženjicina. Naslov dela je, kao što se da videti, prilično jasan. Solženjicin nam u njemu pripoveda priču o jednom danu u životu svog glavnog junaka. Ali život tog junaka sve je osim običnog života o kakvima možemo čitati u gomili drugih dela.
Ivan Denisovič Šuhov zatvorenik je u sovjetskom radnom logoru, a dan koji je pred nama izložen samo je jedan u dugih deset godina koje su mu dosuđene zbog navodne izdaje. Ostati priseban i normalan, a zatim i preživeti do kraja svog roka na takvom mestu prava je veština. U tome mogu uspeti samo oni koji se prilagode i prihvate sudbinu, a od onog malog koje dobijaju izvuku što više. Prilagoditi se situaciji, naučiti da se čuvaš i snalaziš i opstati, a uz sve to i ostati čovek. Čitavi dani svode se na tu borbu, a u njoj je Šuhov, kako se pokazuje, pravi majstor. Kao iskusan logoraš i već pri kraju služenja svoje kazne bio je savršen prozor u logorski svet. Inteligentan, razuman, vredan i oprezan, Ivan Denisovič Šuhov se probija kroz svoj dan, a sve kroz šta prolazi na najbolji način nam oslikava tip karaktera koji uspeva da se nosi sa neljudskim sistemom u kome se obreo. Sve vidimo kroz njegove oči - jutarnju posetu ambulanti zbog fizičke malaksalosti, odlazak na rad uprkos neljudskim uslovima i sve što se tamo događa, bezbroj kontrola i pretresa, čekanje u menzi za bednu porciju kaše ili čorbe, kao i neke male radosti koje zatvorenicima pružaju osećaj da su još živi, poput pošiljki od kuće, cigareta ili momenata provedenih uz peć u nastojanju da makar na kratko isteraju hladnoću iz kostiju. Šuhov je u svemu tome uspeo da preuzme kontrolu nad samim sobom i ne dozvoljava slabostima kojima su svi skloni da ga slome.
Zanimljivo je, međutim, da se pored samog Šuhova kao glavnog lika, predstavlja i kolektiv. Taj kolektiv je zapravo 104. brigada u kojoj Šuhov boravi. Jednako pažljivo predstavljeni su i drugi likovi, Šuhovljevi sapatnici. Priče njihove o životu pre zarobljeništva posebne su svaka na svoj način. Razlikuju ih nacionalnost, društveni status, iskustvo, obrazovanje i životni stavovi. Ono što ih spaja jeste situacija u kojoj su se našli, koju svako drugačije podnosi, mada ne i podjednako dobro. Kod nekih su za to krive lične slabosti, kod nekih jednostavno neiskustvo i nezrelost za ono što ih je snašlo. Ali upravo zbog te situacije razvija se neka vrsta timskog duha između njih, te se kada su zajedno, kada rade ili se šale, na momente može i prenebregnuti činjenica da su tu gde jesu.
Ono što ovo delo, po mom mišljenju, najviše krasi, jesu preciznost i podrobnost u pripovedanju. Svaka priča, svaki pokret, situacija, sve je opisano u celini i do detalja, tako da i sam čitalac, zavaljen u toploj sobi, može steći jasnu predstavu o svemu što Šuhov preživljava. 
Ipak, kada se sagleda malo bolje, pred nama je samo delić onoga što su zatvorenici na takvom mestu mogli iskusiti. Pred nama nije samo jedan dan Ivana Denisoviča Šuhova, već čitave godine i uništeni životi generacija, često čak i neopravdano osuđenih. Aleksandar Solženjicin, jedno vreme i sam zatvorenik, imao je dovoljno sreće i veštine da na takvom mestu opstane i svoja iskustva kasnije pretoči u jedno ovakvo delo. Mnogi, nažalost, to nisu umeli.
    

3. 2. 2015.

Predgovor


Običaj je, čini se, na početku svakog novog poduhvata reći neku reč o njemu. Uvesti u priču, objasniti o čemu se radi. Ipak, u ovom slučaju, nema se šta mnogo objašnjavati.
Nekada davno učinila mi se genijalnom ideja o otvaranju bloga na kome bih pisala o onome što najviše volim - književnosti. Nakon početne euforije, osmišljavanja, piskaranja i planiranja, došle su fakultetske obaveze, gomila lektire i druge propratne literature, tako da je književni blog stavljen na „čekanje”. U međuvremenu nisam prestala da razmišljam o njemu, pa sam nakon trihiljaditog premeravanja, rešila da presečem. Nije da su obaveze na fakultetu i štošta drugo što bi me sprečavalo da ovde na blogu budem redovna sada manje, niti će u budućnosti biti. Jednostavno, želela sam da počnem da pišem.
Naravno, pitanje je koliko je ta moja genijalna ideja da pišem o knjigama zaista genijalna, naročito u našoj maloj zemlji u kojoj su književnost, a može se reći i kultura uopšte, krajnje marginalizovani. Baš zato i ne počinjem ovo sa nekim velikim očekivanjima. Pisaću o onome što volim, i to je, za početak, najbitnije. Ukoliko to nekome bude bilo zanimljivio i ukoliko ga bude navelo da nešto od onoga o čemu sam pisala pročita, svrha ovog bloga biće ispunjena.

:)