Странице

09.02.2015.

Milan Kundera - Šala

Roman Šala predstavlja moj drugi susret sa Kunderom, nakon čitanja jednog njegovog kraćeg dela - Usporavanja. Još tada mi se, možda više od svega ostalog, dopalo to kako Kundera priča svoju priču. Način na koji se poigrava sa svojim likovima i različitim pripovednim tokovima, i spaja ih u jednu celinu. Mogu reći da je to i ovoga puta bio slučaj.
U Šali nam svoje priče u prvom licu predstavlja četvoro pripovedača. Jedan od njih, Ludvik, centralna je ličnost koja ih sve povezuje. Roman počinje njegovim povratkom u rodni grad nakon dosta vremena zbog određenog posla, ali jedan susret podstiče ga da se vrati u svoju mladost i predoči nam sve prilike koje su iz korena promenile njegov život. Pedesetih godina u Čehoslovačkoj, Ludvik je bio perspektivan student i član Partije koji, iako privržen idejama za koje se zalagala, nije u potpunosti ulazio u šablon idealnog mladog komuniste. Njegov karakter i način na koji je nastupao, ali i ono ključno, smisao za humor, izdvajao ga je od drugih i kasnije poslužio kao kamen koji ga je odvukao na dno. Jedna, s obzirom na tadašnje prilike i osobu kojoj je upućena, neumesna šala, dovela je do toga da bude isključen iz partije, što je onda značilo i gubljenje svake prilike za dostojanstven život. Ono što je više od toga uticalo na njegovu promenu, jeste izdaja njegovih prijatelja u trenutku kada su oni mogli biti ključ njegovog spasenja. Razočaran u njih, u sopstvene ideale za koje se donedavno zalagao i bez ikakve perspektive, Ludvik postaje potpuno drugačija osoba. Ipak, događajima iz prošlosti nikada nije uspeo da se do kraja otrgne.
„Zamišljam pokretne stepenice (to je vrijeme), a na njima čovjeka (to sam ja) koji trči suprotno smjeru kretanja stepenica; stepenice se, međutim, kreću brže nego ja i zato me polako odnose od cilja prema kojem sam krenuo; taj cilj (čudan cilj koji se nalazi otraga!) jest prošlost političkih procesa, prošlost dvorana u kojima se podižu ruke, prošlost straha, prošlost crnih vojnika i Lucije, prošlost koja me je uklela, prošlost koju hoću odgonetnuti, razmotati, rasplesti, koja me sprečava da živim kao čovjek, to jest okrenut naprijed.
Uporedo sa njegovom pričom pratimo i priče nekoliko drugih likova čiji su životi povezani sa Ludvikovim. To su Jaroslav i Kostka, Ludvikovi prijatelji iz mladosti, i Helena, žena sa kojom ima aferu. Ono što oni govore ne samo da nam lik glavnog junaka osvetljava iz drugog ugla, već nam pomaže i da malo bolje upoznamo druge likove koje nemamo prilike da čujemo, a čiji je uticaj na njihov i Ludvikov život bio od velike važnosti. Svakog od njih u životu održava jaka vera u određene vrednosti, često prezrene i ismejane, ali borba za njihovo očuvanje ne jenjava. Ta borba sa onim što je završeno i nepromenljivo ima svojih poteškoća, a pozitivan ishod nije sasvim siguran.
Ono što je meni bilo naročito zanimljivo jesu i delovi o narodnoj tradiciji ondašnjih Slovena, opis različitih obreda koji su vekovima vršeni na tim prostorima i njihovom izumiranju. Pored toga što mi je jednostavno bilo interesantno da saznam nešto novo o slovenskoj kulturi, dopada mi se i način na koji je Kundera priču o nerazumevanju i udaljavanju od onog iskonskog i narodnog smestio u širi kontekst i iskoristio kao još jedan dokaz o silovitom dejstvu protoka vremena i neminovnosti zaborava:
Njihova poruka neće nikad biti dešifrirana, ne samo zbog toga što ne postoji ključ šifre već i zato što ljudi nemaju strpljenja da je slušaju u vrijeme kada nepregledan broj novih i starih poruka nadglasavaju jedna drugu tako prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Već danas povijest predstavlja tanku nit zapamćenog razapetu nad okeanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i doći će doba kada stagnirajuće pamćenje pojedinca neće više moći apsorbovati ni to; iz sjećanja će tako ispadati čitava stoljeća i milenijumi, stoljeća slikarstva i glazbe, stoljeća otkrića, bitaka, knjiga i to neće biti dobro, jer će čovjek izgubiti predodžbu o samom sebi, a njegova povijest, neshvatljiva, stisnut će se u nekoliko shematskih skraćenica lišenih smisla.” 
Uprkos tome što, kao što već spomenuh, Šala nije prvo Kunderino delo koje sam pročitala, ona je svakako delo koje utvrdilo moju želju da nastavim sa upoznavanjem njegovog stvaralaštva. Verujem da neću biti izneverena.

:)

Нема коментара:

Постави коментар