Странице

8. 11. 2020.

Između epizoda, iliti serije koje sam odgledala u skorije vreme (1. deo)

Kada čitanje ne ide onako kako se zamislilo, glad za pričom može se i drukčije utoliti.


Evo nas u jeku trećeg talasa korone (ili ovo beše drugi talas, ili pak treći pik prvog talasa? Ne znam, ne držite me za reč, pogubila sam malo konce ove epidemije), a kraj se i ne nazire. Pre skoro osam meseci kada je sve ovo počelo (a subjektivni osećaj je da sve traje već minimum godinu dana), zatvoreni svako u svoju verziju karantina, pravili smo spiskove knjiga za čitanje, serija i filmova za gledanje, tražeći načine da skrenemo misli sa onoga što se događa napolju i da prekratimo višak slobodnog vremena. Što se mene lično tiče, plan je bio da sate u kojima nisam bila upletena u „čari” onlajn nastave provedem nadoknađujući neka propuštena književna dela, no to se baš nije sprovelo u delo onako kako sam zamislila. Čitala jesam, ali polako, bez žurbe i pritiska, sa uživanjem i ne svakog dana. Novi džepovi slobodnog vremena ispunili su se drugim aktivnostima i nekim novim hobijima, a čitav fokus prebacio se na očuvanje zdravlja, kako fizičkog, tako i mentalnog. Tada i dalje upletenoj u neke lične borbe sa kojima sam se uhvatila u koštac pre nego što je korona sve, ako ne zaustavila, a ono makar prilično usporila i otežala, ta vrsta brige o sebi bila je neophodna, pa je i stres oko toga da li sam ispunila dnevnu kvotu pročitanih strana i da li ću do kraja godine ispuniti svoj Goodreads izazov bio apsolutno nepotreban.

Nasušna potreba za narativima, međutim, nije se ugasila. Svima nam je i u normalnim okolnostima, a nekmoli ovakvim kakve su sada, potrebno da se s vremena na vreme prepustimo pričama. Kao što mu je potrebno da diše, jede, spava, da se kreće i komunicira sa drugima, čoveku trebaju priče, upravo u onom smislu u kome je Andrić u svojoj besedi O priči i pričanju govorio. S tim što u današnje vreme (moram reći nažalost), retko se okupljamo kao nekada i razgovaramo, pričamo jedni sa drugim i jedni drugima, „ljudi ljudima”, ko što je Andrić kazao. Od usmene reči sa kojom se počelo, pričanje je poprimilo brojne nove oblike. Priče se danas pričaju na mnogo raznih načina i kroz različite medije, a njihova dostupnost veća je nego ikada. Meni se u periodu izolacije, između onih knjiga koje sam čitala polako i s merakom, pažnja sa papira preselila na ekran, te sam od februara do sada odgledala više serija nego u prethonih deset godina. Ovo, verovali ili ne, nije preterivanje. A kako ja ne volim da diskriminišem narative na osnovu medija kojim su posredovani (zašto bi dobra serija bila manje poštovana od dobre knjige?), smatrala sam da je krajnje logično da o tome nešto napišem i na blogu.

U ovom i narednom postu, dakle, daću jedan kraći (koliko je to moguće meni ovako glagoljivoj) pregled serija koje sam odgledala, pa možda nekome skrenem pažnju na nešto što bi mu bilo zanimljivo.

Mladi papa (The Young Pope, 2016)

Odgledan negde u februaru, Mladi papa ne potpada baš pod period karantina, ali svakako je sa njim otpočelo moje ovogodišnje putovanje kroz serije. Tek površno upoznavanje sa radnjom bilo je dovoljno da u meni probudi interesovanje, ali i uprkos tome što sam već nešto znala o seriji, ušla sam u nju bez nekih očekivanja. Pa ipak, i bez njih, ostala sam nekako zatečena, i to na prvom mestu njenom razigranošću u pristupu temi. Vatikan Paola Sorentina ima sve što može da se zamisli u vezi sa Vatikanom: kardinale fiksirane na moć, opsednute profanim, sklone spletkama i podvalama, a tu su i sva raskoš i teatralnost. Istovremeno, u svoj toj teatralnosti taj Vatikan je tako ljudski i trivijalan, čak komičan, da sve ostale predstave Vatikana na koje smo u filmovima i serijama, svakako i književnosti, navikli, uvijenog u misteriju i dogmu, deluju pomalo dosadno i neinventivno. Takođe, taj Vatikan ima i svog novog papu, mladog (za tu funkciju svakako) Amerikanca Lenija Belarda, zvanično papu Pija XIII (u izvođenju Džuda Loua, za koga sam ja, iz nepoznatih razloga, tek ovom prilikom primetila kako je fenomenalan glumac). On je dakle mlad, uz to i lep i zgodan, šarmantan, neuobičajeno duhovit, no pored toga on je i do srži konzervativan, ogrezao u dogmu, nepopustljivo zatvoren i neosetljiv, suštinski dečak zarobljen u telu odraslog muškarca, pritisnut traumom deteta kog su roditelji napustili. Malo je reći da dolazak jedne ovakve ličnosti na čelo katoličke crkve u potpunosti poremeti dotadašnji način funkcionisanja i Vatikana kao države, i crkve kao institucije, i među njenim slugama i među vernicima. Kako se ona menja sa Pijem XIII na čelu, i kako se (i da li uopšte) Pije XIII/Leni Belardo menja u njoj i jeste jedna od dominantnih narativnih linija ove serije. U potpunosti fokusirana na lik, kako glavni, tako i na brojne, ništa manje vešto izgrađene sporedne likove, ova je serija možda sporija nego što bi se to svidelo ljudima koji vole da se u serijama iz scene u scenu nešto događa, što će ih vući da gledaju ili, kako bi se to moderno reklo, bindžuju epizodu za epizodom. Ova serija to pruža tek „na kašičicu”, puštajući nas da užitak tražimo u postepenom upoznavanju likova, razumevanju njihovih postupaka spajanjem tački koje nam se kroz priču otkrivaju. 

Takođe, ova je serija nosilac jedne od onih špica koje duh čitave serije sažimaju u sebe, i koje se, stoga, ne preskaču.




Tvin Piks (Twin Peaks, 1990)

Za Tvin Piks mi nije bilo potrebno previše razloga za gledanje. Ova serija ima već dovoljno kultni status (uz pohvale meni lično bliskih ljudi koji su je gledali) da sam bila sigurna da joj u najmanju ruku treba pružiti šansu. No, sa Tvin Piksom napravila sam jednu grešku koja je umalo dovela do toga da nakon prve epizode odustanem od nje. Naime, seriju sam počela da gledam sa potpuno pogrešnim očekivanjem - da je preda mnom klasična krimi serija sa glavnim problemom uobličenim kroz misteriju - Ko je ubio Loru Palmer, gradsku lepoticu i miljenicu, dete za primer? Ono što me je zateklo jeste rasut narativ i gomila likova od kojih se ne zna ko se bizarnije ponaša. Zaista, kao da neko pravi gadan eksperiment sipajući u pijaću vodu neku tešku drogu, pa se svi stanovnici Tvin Piksa ponašaju kao da nisu sasvim „u vinklu”, što bi se reklo. Da ipak nije neko nešto sipao u pijaću vodu Tvin Piksa već da su svi likovi najblaže rečeno pomalo luckasti vidimo kada na scenu stupi i detektiv Dejl Kuper, koga je FBI poslao ne bi li povezao ubistvo Lore Palmer sa drugim još nerazrešenim ubistvima. Pri prvom susretu sa metodama ovog ljubitelja dobre crne kafe i pite s višnjama, koje su sve samo ne klasične naširoko priznate forenzičke metode, shvatate da je čitav svet ove serije pomalo iščašen, i meni lično je u početku to bilo teško da pratim. Ali ostala sam uporna i nakon nekoliko epizoda, podstaknuta nekim naizgled potpuno nevažnim momentima u zapletu, svu tu začudnost sam prihvatila kao potpuno legitimni deo sveta priče Dejvida Linča, i više mi nije ni najmanje smetala. Štaviše, kada se dogodio taj „klik”, apsolutno sam se zaljubila u seriju i sve što je sačinjava. Doduše, kako je odmicala, a glavni zaplet počeli da smenjuju neki drugi rukavci, sama priča je počela da deluje malo razvučena i, da se ne lažemo, dosadnjikava. Kraj, međutim, uvrnut kao i čitava serija, opravdao je njen tok i sve bi bilo mnogo, mnogo bolje da je nastavak priče usledio. To se, pri prvom emitovanju, zbog opadajuće gledanosti (verovatno zbog potonje razvodnjenosti priče), nije dogodilo i serija je ukinuta. U 2017 izašla je i treća sezona, koja se nastavlja na priču koja je prekinuta, sa vremenskim razmakom od 25 godina. Nju još uvek nisam gledala, kao ni film Fire Walk With Me, koji je predstavlja pretpriču glavnoj seriji, što ne znači da u nekoj budućnosti neću. Ipak, verujem da će osnova od koje se krenulo, original dakle, ostati favorit. Ipak, teško je pobediti taj prelaz od neverice da je neko pristao da snimi seriju sa takvim likovima i bizarnostima, čak i besmislicama, do potpune „navučenosti” na iste te besmislice.

A pošto se već sa prethodnom serijom počelo sa interesantnim špicama, Tvin Piks sasvim sigurno ima jednu od najdivnijih uvodnih tema od svih serija koje sam gledala.




Tabu (Taboo, 2017)

Tabu
 je još jedna serija koja je prekratila moje karantinske dane, tamo negde početkom aprila. Kako je ona došla na dnevni red? U nekom članku ili intervjuu, ne sećam se tačno gde, povučena je paralela između Tabua i Senki nad Balkanom. Pomislih tada u sebi: „Dopale su mi se Senke, vredelo bi dati ovoj seriji makar šansu.” To sam i učinila kada nisam bila sasvim sigurna šta bih sledeće gledala, a uz to mi se učinila savršenom za zajedničko gledanje sa momkom sa kojim se moj, premda smo mnoge serije odgledali zajedno, filmsko-serijski ukus ne poklapa sasvim (primera radi, istovremeno sa Tabuom predložila sam da gledamo i The Office UK i došlo se do zaključka da ću tu seriju ipak sama završiti). Tabu je, međutim, ispunio očekivanja. Sada, što se tiče spominjanih sličnosti sa Senkama nad Balkanom, mogla sam da razumem na šta se mislilo kada se o njima govorilo, iako je po mom mišljenju, ta sličnost krajnje površna. Reč je konkretno o estetici ružnog, onako kako je u Senkama primenjena, recimo, na prikaz Jatagan Male - čitav Tabu je „umiven” tom estetikom. U svim drugim aspektima ovo je potpuno drugačija serija, i to ni na koji način ne umanjuje njen kvalitet. Priča se fokusira na Džejmsa Dilejnija (Tom Hardi) koji se posle smrti oca vraća u Englesku, nakon godina provedenih u Africi. U sredinu ispunjenu traumama i nerazrešenim, prestupima raznih vrsta opterećenim odnosima, on donosi nove, isključivo svoje, u tuđini stečene demone. Komad zemlje u američkim kolonijama koji nasleđuje od oca uvlači ga u sukob sa moćnim neprijateljem, Britanskom istočnoindijskom kompanijom, a ujedno i sa Britanskim carstvom u jeku ratova za nezavisnost SAD-a. Kada sada razmislim o seriji i razlozima zbog kojih mi se svidela, kao možda najsveobuhvatniji ističe se, po mom mišljenju, apsolutni sklad između onoga što čini priču i toga kako je ta priča oblikovana. Ta estetika ružnog dala je savršen prostor da se tama u likovima i onome što se događa ispolji (paradoksalno) u svom punom sjaju. Čak su i oni lepi činioci priče (divna Džesi Bakli), nekako mračno, senkovito lepi, a Tom Hardi prosto pleni u svojoj, možda nekim stereotipima malo opterećenoj, ali svakako nimalo lakoj ulozi. Navodno, ova serija od 8 epizoda trebalo bi da dobije i svoju drugu sezonu, što se, što zbog gustog rasporeda autora i glumaca, što zbog čitave situacije sa kovidom, još uvek nije ostvarilo. Kad god se to bude dogodilo, ja ću je sasvim sigurno gledati.

A ovu neočekivanu temu sa špicama u postu bi prosto bilo gre'ota prekinuti i ne podeliti i čarobnu uvodnu kompoziciju Tabua.




Vavilon Berlin (Babylon Berlin, 2017)

Kada sam već spomenula Senke nad Balkanom, evo jedne nemačke serije sa kojom se može uspostaviti bezbroj paralela, i to u toj meri da sam pomislila da je tu moralo biti nekih ugledanja. Sličnosti su zaista brojne, u pogledu estetike, nekih narativnih momenata, strukture epizode, pa ta sumnja i nije bila neopravdana, ali onda sam videla da su se obe serije pojavile u praktično isto vreme i sumnje su iščezle. S obzirom na to koliko se produkcija serija poslednjih godina razvila, a samim tim se i žanrovi transformisali i utvrdili, obogatili nekim novim i savremenim trendovima, nije ni čudo da se sličnosti već pojavljuju (dobro je da su to i dalje mahom kvalitetna ostvarenja; pitanje je koliko će proći dok ne dođe do zasićenja i svojevrsne „iznošenosti” žanra). Dakle, u pitanju je krimi serija rađena u neonoar stilu i prati inspektora Gereona Rata, veterana iz Prvog svetskog rata ophrvanog postrumatskim stresnim poremećajem, koji radi u odeljenju za moralne prestupe berlinske policije. Jureći kompromitujuće filmove određenih političkih glavešina po nalogu svog oca, biva uvučen u zavrzlame višeg reda: one unutrašnje državne, između komunista (sa svim njihovim onovremenim frakcijama) i konzervativaca, sa sve jačim prisustvom nacista, tada i dalje sporednih igrača na političkoj sceni, pa čak i one međudržavne, sa neizostavnim Sovjetima koji su, čini se, ganjajući po Evropi svoje neprijatelje, partijske i nepartijske, uspevali u svakoj državnoj čorbi da budu mirođija. Neminovno, u svemu tome svoj udeo ima i podzemlje, a nailazeći krah berze, te i prenapregnutost hedonizma Vajmarske Republike adekvatno oslikavaju atmosferu narastajućeg pritiska u loncu koji će eksplodirati u Drugi svetski rat. Ova atmosfera na fin način je začinjena nekim savremenim stilskim rešenjima, ali sa dovoljno mere da to ne smeta i ne ugrozi prikaz jedne veoma specifične ere, od sjajnih noćnih klubova i kabarea, do ruiniranih kvartova u kojima stanuje siromaštvom pritisnuta radnička klasa. O tome kako je serija snimljena mogu samo da napišem da sam više od jednog puta morala da pauziram gledanje ne bih li se još koji trenutak divila lepoti pojedinih kadrova. Uz to, umesto mladog i forenzički u dlaku potkovanog partnera kakav je Stanko Pletikosić u Senkama, partner inspektoru Ratu je mlada flaperka Šarlota, koja iz bedne egzistencije u kakvoj je živela nemačka radnička klasa u tim godinama, nastoji da se zasvagda izvuče postavši prva inspektorka za ubistva, tako da je ova priča bogatija i za jedan ženski ugao, sa svim teretima koji on može nositi.

I da završim ovaj post špicom, kada se već krenulo tako. Špica ove nemačke serije, možda ne tako draga kao prethodne, u potpunosti obuhvata atmosferu serije, prigušeno napetu i treperavu, vizuelno kao isečenu sa trake nekog nemačkog međuratnog filma.



7 коментара:

  1. Sjajan i nesvakidašnji Dejvid Linč! Kultni klasik sa razlogom, ne mogu da verujem da sam je tek prošle godine gledala.. Hardijevu seriju sam, s druge strane, gledala, ali se ne sećam da li sam je odgledala do kraja (isti je slučaj i sa Papom), ali zato znam da sam „Fleabag“ odgledala minimum 3 puta, „Miss Fisher Murder Mysteries“ bar 4 puta, a „Lucifera“ isto toliko.. Da, dokona sam, a koroni, nažalost, nema kraja..

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ma kakvi dokona, nekako se mora prekratiti vreme i sačuvati razum u ovakvim okolnostima. Ako ništa drugo, makar nas je ova pandemija snašla kada nam je zabava dostupnija nego ikad.

      „Fleabag” još nisam odgledala, i ni samoj mi nije jasno zašto jer znam da je serija kratka, priča zaokružena, epizode isto nisu preduge, a ništa sem pohvala nisam čula. Mada, što se tiče Fibi Voler Bridž, odgledala sam „Killing Eve”, ali nju sam sačuvala za sledeći post. Za „Miss Fisher Murder Mysteries“ znam da je išla na Fox-u, ali neko vreme je već ne viđam. Mogla bih da pokušam da je pronađem, pošto mi nešto leže krimi serije u poslednje vreme (i to naročito kostimirane, nedavno sam se baš trudila da kad god mogu uhvatim na Fox Crime-u „Les Petits Meurtres d'Agatha Christie”).

      A Linč je zaista nesvakidašnji stvaralac, a još mi je draži otkako sam skontala da zapravo on igra nagluvog agenta Gordona Kola. :) U „Tvin Piks” je toliko upleo da bi o samo toj seriji moglo da se piše naširoko i nadugačko, ali ipak sam rešila da sažmem utiske. Živo me interesuje kakav mu je ostatak opusa, defintivno ću nastaviti da njuškam...:)

      Избриши
    2. Gospođicu Fišer ćeš pronaći na kanalu Epic Drama. :) Odlična je i meni „Killing Eve“, Džodi i Sandra su sjajan tandem.

      Kad smo kod kostimiranih serija, ja nikako da odgledam Blajnderse, a čeka me i „Penny Dreadful“, a kad smo već kod spooky i kriminal kombinacije preporučujem „Alijenistu“, dve sezone koje se odgledaju za tili čas.

      Ja sam odgledala i nekih 15 epizoda treće sezone Tvin Piksa, ali nikad nisam završila do kraja. Nekako su mi prve dve sezone ipak smislenije, ovo poslednje je ipak previše apstraktno, u nedostatku bolje reči, previše ludo - čak i za Linča.

      Čeka me najpopularnija Netflixova serija, „The Queen's Gambit“, kao i četvrta sezona „Krune“ koja izlazi u nedelju. A u planu mi je i adaptacija Pulmana, dok ne izađu sve epizode druge sezone, nadam se da ću pročitati sve tri knjige. :)

      Избриши
    3. P.S. Gledaj „Stranger Things“, ako nisi do sada..

      Избриши
    4. Odlično ako Epic Drama prikazuje, baš ću obratiti pažnju. Hvala na informaciji!

      Hvala i za silne preporuke, beležim ih za naredni period. Od ovih koje si navela „Peaky Blinders” su mi u planu odavno, ali nikako da se nakanim. „Krunu” sam odgledala možda prvu sezonu, a onda stala. Odlično je urađena serija, odlični su glumci, ali nekako me nije vuklo da je gledam dalje. Možda joj se i vratim u nekom trenutku. Za sve ostale sam čula, za „Stranger Things” znam da je masovno obožavana, a u poslednje vreme mi svuda iskače i „The Queen's Gambit”. Deluju interesantno, imaću ih na umu. :)))

      Избриши
  2. Samo kratko, a nadam se kasnijem, dubioznijem razvijanju tema: sve serije se odlične, tj. za "Mladog papu" se nadam, jer nisam još gledala, ali čula sam odlične utiske (i ne sumnjam u Džuda, koji je dobar glumac); "Tvin Piks": uvrnuto, ludo, genijalno, makar prve dve sezone (ono finale je, ne znam, sigurno među tri najbolja koja odgledah u životu!) - treću, obnovljenu, nisam uspela da odmaknem dalje od par uvodnih epizoda, film sam odgledala samo polovično. "Taboo": sjajna serija, čijem se nastavku iskreno nadam. Moji utisci:
    https://alittlerunaway.blogspot.com/2019/02/taboo-2017.html?m=0

    Naposletku, "Vavilon Berlin" - FANTASTIČNO!:) Baš sam je svrstala u jednu preporuku sa "Senkama nad Balkanom" i "Peaky Blinders", što po estetici i tematici, što po epohama koje obuhvataju. Maestralno i nameravam jednom da pišem o serijama, no, nadam se da će za to biti prilike. Mnogo mi je drago što i ti voliš "Senke" :)))), a inače, "Vavilon Berlin" od 5. decembra kreće ponovo na RTS2 subotom i nedeljom od 22 h, od prve sezone pa verovatno do najnovijih epizoda i, eto prilike, ko nije gledao, da se uključi. Preveden je i roman na osnovu koga je serija snimljena, "Jedan nerešen slučaj" F.Kučera (Laguna).

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Odličan prikaz „Tabua”, hvala što si ga podelila (meni je nekako uspeo da promakne)! A hvala i za informaciju za „Vavilon Berlin”, pošto ja televiziju pratim minimalno, naročito kanale sa nacionalnom frekvencijom, tako da bih sigurno propustila. Eto meni prilike da obnovim gradivo, a ujedno i „navučem” ljude oko sebe na seriju (sinoć sam baš pogledala prvu epizodu ponovo, i interesantno kako sada, sa znanjem šta će se kasnije dogoditi, neki detalji upadaju u oko, tako da uprkos tom predznanju osećam kao da gledam prvi put). :)))

      Избриши