Странице

15. 11. 2020.

Između epizoda, iliti serije koje sam odgledala u skorije vreme (2. deo)

Ove nedelje nastavljam pregled nekih serija koje sam odgledala okvirno od početka karantina naovamo. 

Prošlu nedelju obeležile su izvanredne serije, sa bonusom njihovih izvanrednih špica. Ove nedelje biće manje špica, ali ništa manje kvaliteta što se samih serija tiče. Za razliku od prošle nedelje, kada je dominirala fikcija uz tek pomalo upliva istorijskog, ovonedeljni izbor jednim  delom potpuno crpe svoje sadržaje iz istorije (začinjene fikcijom, kao i uvek), i to dve mini-serije, dok onom drugom polovinom izbora jednom nogom ostajem u detektivsko-špijunskom (otprilike) žanru, a drugim zakoračujemo u komediju, i to još jednom kultnom serijom. Uz to, više je žena u ovom postu, a to je uvek plus (ako mene pitate).


Ubiti Iv (Killing Eve, 2018)


Ako smo kroz Šarlotu iz serije Vavilon Berlin mogli tek da nazremo kakvo je moglo biti žensko iskustvo u detektivskom svetu, Ubiti Iv je sasvim ženska priča, čiji scenario potpisuje Fibi Voler Bridž (najpoznatija kao autorka i zvezda serije Fleabag), nastao na osnovu serijala romana Vilanel Luka Dženingsa. Glavni „dvojac” ove serije čine inspektorka MI6 Iv Polastri i profesionalni ubica koja radi pod pseudonimom Vilanel, a pretežno za međunarodnu kriminalnu organizaciju čijim se razotkrivanjem jednim delom i bavi sektor za koji Iv Polastri radi. Međutim, od traganja za serijskim ubicom i nastojanja da se kriminalna mreža razbije, ova istraga prerasta u igru mačke i miša izmeđi Iv i Vilanel, u kojoj se uloge neprestano smenjuju, a koja ubrzo postaje opterećena iracionalnim međusobnim divljenjem, opsesijom i ne sasvim razjašnjenim, a ni zdravim emocijama. Onda kada u striktno profesionalno, poput oštrice noža, prodre sasvim lično, Ivina jurnjava za Vilanel (i obrnuto, Vilanelina za Iv) postaje mnogo opasnija i destruktivnija. Jedan od najjačih aduta ove serije, po mom mišljenju, jeste vrlo jaka glumačka postava, od Sandre Ou i Džodi Komer u glavnim ulogama i Fione Šou u ulozi jedne od vodećih obaveštajki MI6, uz ništa manje upečatljive sporedne muške likove (meni najinteresantniji Vilanelin mentor i takoreći očinska figura Konstantin, u izvedbi danskog glumca Kima Bodnije). Najviše pažnje privukla je definitivno glavna antagonistkinja Vilanel, koja je interesantnim spojem karakteristika osvojila publiku. Ona je duhovita i inteligentna, nepredvidiva, kreativna, vešta, lepa i moderna (stekla sam utisak da su njene kombinacije, kako je serija odmicala, postale zaseban aspekt serije, nešto kao u slučaju mode u seriji Seks i grad), uz to je i detinjasta, a često i neviđeno simpatična, uprkos (ili zahvaljujući?) svom bolno stereotipnom ruskom akcentu. U isto vreme, ona je apsolutni psihopata i sadista, hladnokrvna je i emotivno otupela, sa debelim prtljagom trauma iz detinjstva i najranije mladosti. Možda je upravo u tom jazu između konvencionalno shvaćene ženstvenosti i opasnosti koja se, opet konvencionalno, vezuje za muške likove, uhvaćena fascinacija publike. Je li u tome veća zasluga dobre scenaristkinje (koje su se nakon prve sezone smenjivale) ili dobre glumice? U ovom slučaju ne bih mogla da se odlučim. Samo veoma pažljiva i istinski dobra glumica mogla je da iznese sve one nijanse koje je scenaristkinja u njen lik utkala, naročito one prelaze u kome jedna lepa, luckasta Ruskinja svega jednim pogledom ili pokretom postaje sadista koji može da izazove svako moguće osećanje, sem simpaija. Možda je upravo zbog toga meni mnogo draži lik bila Iv, mnogo bliži i, moram reći, ljudskiji. Ali, ko god vam od likova bude prirastao za srce, u jedno sam sigurna - uz ovu seriju neće vam biti dosadno.

Gospođa Amerika (Mrs. America, 2020)

Ako bih ovu seriju okarakterisala kao priču o ženskom problemu, bojim se da bih sam problem suviše ograničila. Čini mi se da bih možda mnogo bolje opisala ovu seriju kao priču o društvu, ali ispričanu fokusom na jednu borbu koja nesumnjivo jeste ženska. Šira u opsegu nego one u prethodnim serijama, teža u svojim ishodima, nezavršena i dan-danas, ne samo na geografskom području iz koga je potekla, već i globalno. Reč je o borbi američkih feministkinja sedamdesetih i osamdesetih godina za ratifikaciju Amandmana o jednakim pravima (Equal Rights Amendment), čime bi i zvanično Ustavom Sjedinjenih Američkih Država bilo ukinuto diskriminisanje na osnovu pola. Protivteža ovome jeste reakcija na ovaj pokret, kampanja protiv amandmana, predvođena ni manje ni više ženama, sa američkom konzervativnom aktivistkinjom Filis Šlafli na njenom čelu. Kako je i sama serija zasnovana na istorijskim događajima, kao glavni likovi defiluju istorijske ličnosti (svakoj ženi posvećena je po jedna epizoda), pa se pored Filis Šlafli (Kejt Blanšet) pojavljuju i Glorija Stajnem (Rouz Bern), Beti Fridan (Trejsi Ulman), Širli Čizom (Uzo Aduba), uz pojedine fiktivne likove kroz koje se reflektuju moguće sudbine i tipovi uključeni u čitavu borbu (npr. Alis, Filisina prijateljica i jedna od antifeministkinja, u izvođenju Sare Polson). Apsolutnu dominaciju, ipak, ostvaruje Kejt Blanšet, iznevši na svojim plećima lik-paradoks, ako bih tako mogla da nazovem Filis Šlafli, militantnu predvodnicu antifeminističkog pokreta, braniteljku prava, tj. privilegije žene na njeno tradicionalno mesto u društvu, budući istovremeno sve ono protiv čega se borila - neumoljiva aktivistkinja koja je svoje istinsko mesto i ispunjenost našla van kuće i porodice, kao i brojne njene saborkinje. S druge strane, feministički pokret samo je u teorijskom smislu prikazan kao „pozitivna” protivteža, dok se ono što je bilo u praksi prikazuje bez ulepšavanja: razjedinjenost pokreta i nesloga oko onoga što treba da bude suština njihove borbe, gluvoća samog vrha za razlike među ženskim iskustvima uslovljene, recimo, rasnom pripadnošću, spremnost da se okreću leđa saveznicima, ukoliko to potencijalno može doneti druge koristi itd. Mnogi aspekti ove serije direktno usmeravaju svoje žaoke na savremenu američku istoriju i Trampovu eru (mada, ne zavaravajmo se, nije ovo samo američki problem), no i ako se zanemari ova dimenzija, ostaje nam jedna u prvom redu glumači fantastično ispričana priča o značajnom trenutku u razvitku (ili nazadovanju?) jednog društva.

Što se trivijalnosti tiče, da napravim vezu sa prethodnim postom gde sam ludela za špicama, Gospođa Amerika  takođe ima špicu vrednu pažnje (pogotovo ako ste se ikada zapitali kako bi zvučao Betoven u disko aranžmanu).




Veoma engleski skandal (A Very English Scandal, 2018)

Opet jedna mini-serija (od svega 3 epizode) zasnovana na istorijskim događajima, no u svoj svojoj kratkoći veoma neobična i interesantna. To verovatno proističe iz specifičnosti samog događaja na kome je ova serija zasnovana; naime, veoma engleski skandal na koji referiše naslov tiče se sudskog procesa protiv vođe Libelarne partije Džeremija Torpa (Hju Grant) zbog pokušaja ubistva svog bivšeg ljubavnika Normana Džosifa (Ben Višo), koji je pretio da njihovu vezu iznese u javnost. Kroz tri epuzode obuhvaćen je širok vremenski period, počev od upoznavanja ovog političara i mladog pripadnika radničke klase u vreme kada je homoseksualnost i dalje bila protivzakonita, pa sve do kulminacije tokom sudskog procesa nešto kasnije, kada se već može pratiti nešto otvorenije prihvatanje pripadnika gej populacije u društvo. Sama tema jeste prilično kompleksna i dosta je usko isprepletena sa problemom klasnih raslojavanja i privilegija u Engleskoj, no koliko god ta tema bila teška, način na koji je ona posredovana odlikuje se neuobičajenom lakoćom. Likovi su često na ivici karikatura, pojedini postupci i situacije apsurdni do granice neverovatnog, a vremenski skokovi i čitav tok priče, uz adekvatnu muziku, čine da sve s vremena na vreme zaliči na kakvu baletsku predstavu. Sve to ispresecano je momentima ozbiljnosti, pred gorkim rečima i činjenicama u skladu sa glavnim problemom serije, koji drukčije nisu ni mogli biti posredovani i koji su, sa gotovo komičnom pozadinom, još bolnije zadirali pravo u srž. Najveći adut ove serije, po mom mišljenju, je predivni Ben Višo, koji je u savršeno otelotvorio mladićku živahnost i kicošku neozbiljnost, ranjivost i nezaštićenost, ali i neverovatnu snagu, inteligenciju i nepokornost. I upravo zbog tih prelaza, iz komičnog i apsurdnog, karikaturalnog, u ono bolno i duboko tragično, kao i načina na koji su oni izvedeni, ovu seriju vredi pogledati. I zbog Bena, naravno.

The Office UK (2001)

Ova će serija, bogme, ostati na engleskom jer mi je nekako teško da prevalim preko jezika, a i preko prstiju, naš prevod U kancelariji. Upravo zbog tog prevoda mi je umalo promakla, pa sam tek pažljivijim kopanjem po HBO GO arhivi shvatila koja je to serija zapravo i iskoristila priliku da je napokon odgledam. Napokon, jer namera da se upoznam sa ovim fenomenom proističe na prvom mestu (slično Tvin Piksu), iz njenog kultnog statusa, sa obe strane okeana, i u britanskoj originalnoj, i u potonjoj američkoj varijanti. Uz to, nije bilo teško „prodati” mi nešto sa Rikijem Džervejsom kao autorem i u glavnoj ulozi. Sama komedija ima formu pseudodokumentarca (mockumentary) i prati događaje u firmi za prodaju papira u engleskom gradu Slau. Centralno mesto zauzima upravnik ogranka ove firme Dejvid Brent (Riki Džervejs), čovek na pragu krize srednjih godina, koji TV ekipi pokušava da proda sliku o sebi dijametralno suprotnu onoj koju njegovi podređeni o njemu imaju, te se svaki njegov pokušaj da ispadne duhovit, vešt, voljen i otvorenog uma završava neviđenim blamom. Pored njega, tu su i drugi likovi, svi u upečatljivim glumačkim izvedbama (Martin Frimen, Mekenzi Kruk, Lusi Dejvis itd.) koji bi se mogli okarakterisati kao „stalna mesta” svake kancelarije: od uobraženih ulizica preko vrednih, ali ispraznim poslom u pojam ubijenih i smorenih radnika, sve do naduvenih prostaka i bukadžija. Ono što je svim likovima zajedničko, jeste možda čak i prenaglašena običnost i svakodnevnost, koja bi ih u svakoj drugoj situaciji možda učinila apsolutno nepodobnim za bilo kakav narativ, kao i neka vrsta svesne ili nesvesne neprilagođenosti sredini u kojoj se nalaze, bilo na nivou nekih potisnutih ambicija, bilo na društvenom nivou. Ovakva karakterizacija, pa i izbor pseudodokumentarne forme, uslovili su nešto preciznije žanrovsko određenje kao tzv. krindž komedije, koja bi se po srpski mogla definisati kao komedija kojom umesto smeha dominira transfer blama. Nema onog nakalemljenog smeha gde je on zaplaniran, na koji smo navikli u sitkomima, a nema ni smeha unutar priče same, pa čitava neprijatnost biva utoliko naglašenija. Zbog toga možda i jeste malo teže ući u seriju, nakon dominacije nešto vedrije komike u većini popularnih ostvarenja (nisam gledala, ali sam čula da je američka verzija malo ublažila to životno sivilo, koje Englezima nije tako mrsko). Ali kada se adaptirate, smešno u ovoj seriji počinje polako da isplivava na površinu. Takođe (znak dobrog pisanja i podjednako dobre izvedbe), kada to smešno počne da se ljušti, otkriva se tužna suština ispod, i ona se oseti jednako jako kao i blam koji delite sa likovima od prve epizode. Sama serija, premda možda i nije po svačijem ukusu, nije teška za savladavanje (po 6 polučasovnih epizoda u dve sezone, plus dvodelni božićni specijal). Američka verzija je opširnija, nešto drugačija u tonu, ali po mnogim svedočenjima ništa manje kvalitetna. Možda i njoj u nekom trenutku dam šansu; što se britanske verzije tiče, moram reći da je kod mene opravdala svoj status.

*

Ovim iscrpljujem spisak serija koje sam u ovoj godini, a pretežno u toku karantina odgledala. Trenutno pravim pauzu sa serijama, premda ne mogu reći da nisam u procesu savladavanja još jedne. Trenutno sam stala tačno na polovini ozbiljno dobre serije La casa de papel, završivši prve dve sezone koje sačinjavaju njen prvi deo. Preda mnom je i drugi deo, no čitavo gledanje ove serije je proces (između ostalog i zbog toga što je neviđeno zarazna, pa svakako njoj imam da zahvalim i za određenu količinu neispavanosti u periodu intenzivnog praćenja), tako da će on malo sačekati. Izvan toga, mogla bih reći da je došlo do određenog zasićenja. Odgledala sam većinu serija koje sam duže vreme nameravala, pa i preko toga. Sada se polako vraćam knjigama, a serije će opet dobiti neko svoje mesto, sasvim sigurno, samo treba da se prepustim nekoj dovoljno interesantnoj.

Do tada, tu je duga lista filmova koje valja pogledati, i nikad konačna lista za čitanje, čijem se savladavanju ponovo posvećujem i, ako ćemo iskreno, ponovo radujem. Ima kod mene mesta za priče u raznim oblicima i svi će jednom doći na red. Samo je bitno naći balans.

2 коментара:

  1. Odličan tekst i svaka me zanima, možda ponajviše "A very English scandal" jer je najkraća, a i tematika mi je baš intrigantna. No, imaću ih sve u vidu za neko slobodno vreme. "Tako mnogo serija (i knjiga i filmova i muzičkih albuma), a tako kratak život!" :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, da, baš zbog tog manjka vremena sam negde u sebi i digla ruke, pa polagano uživam u čemu stignem i kad stignem. A i albumi su tu, ali ako ništa drugo, njih mogu da slušam dok radim druge stvari koje ne zahtevaju moju punu pažnju (makar jedna olakšica). :)

      Избриши