Странице

31. 3. 2019.

2/12: Utopija (Tomas Mor)

Moram priznati da nisam u skorije vreme već na prvim stranama kakve knjige osetila saosećanje sa nekim autorom kao što to beše sa Tomasom Morom. Gotovo kao i ja što se pravdam svaki put kad nestanem sa bloga, pravda se i Mor svome prijatelju kome se na početku svog dela obraća:

„Pa ipak, i ovako lak posao nisam stigao da brzo obavim, jer zbog drugih mojih poslova nisam uopšte imao slobodnog vremena. Stalno sam zaokupljen sudskim poslovima, i jedne parnice ja vodim, druge slušam, treće okončavam kao posrednik, četvrte kao presuditelj.Pa onda moje posete, od kojih jedne obavljam po dužnosti, a druge po nekom poslu. I tako gotovo ceo dan provodim van doma, a ono vremena što ostane posvećujem svojim bližnjima, tako da meni samome, to jest knjizi, ne preostaje ništa. [...] A što se mene tiče, slobodnog vremena imam samo toliko koliko ukradem od sna i od jela.”

Preslatko. ❤

Tako i ja, na izmaku marta pišem o knjizi koju sam pročitala u toku februara. Nisam zaokupljena sudskim poslovima, ali jesam školskim, budući da od januara radim kao zamenski nastavnik u jednoj osnovnoj školi, tako da mi to mahom ispija sve slobodno vreme i energiju. Budući da ne volim da radim stvari polovično, odlagala sam pisanje ovog posta, ali i to je došlo na red. Igrom slučaja, takođe krađom od sna, no vredi. Blog i pisanje su, ionako, vazda bili svojevrsna terapija za mene, tako da, kad porazmislim zbog čega sam sve u životu krala od sna, ovo dođe jedna od svrsishodnijih „krađa”. Negde, u nekoj dimenziji, Bog zna kojoj, Mor me razume.

Elem, da se vratim ja u ovu dimenziju i klasik o kome pišem, a to je opštepoznata Utopija. Zašto je uopšte ona na listi? Odgovor na to pitanje je krajnje jednostavan - da vidim šta je to tako utopično u toj Utopiji, da je njeno ime ušlo već i u sam jezik kao pojam savršenog društvenog uređenja, vazda sa onom komponentom neostvarivosti. Ukratko, želja da mnogo bolje znam šta pričam kad god posegnem za ovim pojmom u govoru. Očekivala sam da ću nakon čitanja jednostavno znati od čega se sastoji savršenost te zemlje, a završila sam sa krajnjom sumnjom ne samo u ostvarivost te ideje, već i u samu pomisao da se ono o čemu Mor piše može okarakterisati kao najbolje državno uređenje.

No najpre nešto o samoj knjizi. Utopija, sa podnaslovom O najboljem uređenju države i o novom ostrvu Utopiji, je delo engleskog filozofa, književnika i državnika Tomasa Mora koje se prvi put pojavilo 1516. godine. Utopija se sastoji iz dva dela koja su obuhvaćena okvirom - u pitanju je Morovo prisećanje na dijaloge koje je vodio sa fiktivnim putnikom Rafaelom Hitlodejem, jedinim koji je zaista bio u Utopiji, te sada prenosi sve ono što je za vreme svog boravka u njihovoj zemlji i naučio. No to je tek drugi deo knjige. U prvom delu, Hitlodej iznosi neka svoja zapažanja i sećanja na rasprave koje je vodio o uređenju država poznatog nam sveta u ono doba i njihovih često nastranih zakona, poput onog o kažnjavanju pljačkaša smrću, pre nego preventivnom postupanju koje će sprečiti javljanje potrebe kod ljudi da se prepuste kriminalu:

„Vi dozvoljavate da se deca loše vaspitavaju u da malo-pomalo stiču loše navike još od detinjstva, a kad kao odrasli ljudi pokažu takve prestupne osobine, smatrate da ih tek tada treba kažnjavati, iako su oni te osobine pokazivali još od detinjstva. Na taj način vi sami kriminalce i stvarate i kažnjavate.”

Prepun je prvi deo kritike na račun čak i tadašnjeg britanskog državnog uređenja, kao što je na primer svaljivanje krivice za porast kriminala na ujedinjavanje pojedinačnih poljoprivrednih poseda u jedan veliki, pod kapom moćnih plemića, koji su mnoge poštene ljude ostavili bez ikakavih mogućnosti preživljavanja, kao i osporavanje smrtne kazne kao vida kažnjavanja koji na bilo koji način odgovara moralnim principima hrišćanstva.

Drugi deo upravo se tiče Utopije i njenog društvenog uređenja, koje je Hitlodej upoznao tokom svog petogodišnjeg života tamo, ujedno prenoseći i hrišćanstvo inače mnogobožačkom utopljanskom stanovništvu. U čemu se, dakle, sastoji ovo savršeno društveno uređenje? Na prvom mestu, kao preduslov sveg ostalog savršenstva, tu je nepostajanje privatnog vlasništva. Sve što postoji zajedničko je, a stanovnicima dato je na raspolaganje u skladu sa njihovim potrebama. U Utopiji sve je ujednačeno - veličina gradova, broj stanovnika (u samim gradovima, pa i u porodicama), kuće, odeća koju nose, sve. Budući narod koji ne neguje privatno vlasništvo, ni luksuz sam po sebi nije naročito popularan. Njihova odeća jednostavna je i jednolična, dragim kamenjem igraju se deca, pa je samim tim povezano i sa infantilnim stadijumima života, a zlato i srebro omraženo je, a to je posledica prakse da se od zlata i srebra prave lanci za zatvorenike i prestupnike. Rade svi, nema ograničenja ko se kojim poslom može baviti, a radi se sveden broj sati u toku dana, a za ostatak je predviđena raznoda (dokle god se ne kosi sa pravilima - nema kockanja!). Za nauku je predodređen ograničen broj izuzetno nadarenih pojedinaca, ali su predavanja otvorena za sve koji žele da uče, bez obzira na status. Statusa, zapravo, i nema, izvan zvanja koja se dodeljuju političkim predstavnicima, kao i većeg autoriteta koji imaju stariji nad mlađima. Svi su jednaki pred zakonom, vlast je gotovo matematički raspoređena - na toliko građana ide toliki broj predstavnika, oni biraju više predstavnike među sobom itd. - a sami zakoni jednostavni su, kako bi svi građani mogli da ih pamte i znaju tačno šta se sme, a šta ne sme.

Pravi raj, zar ne?

Pa...i nije baš sasvim. Kao što već rekoh, ponadala sam se da će se čitanje svesti na jednostavno razotkrivanje silnih savršenosti koje se vezuju za Utopiju, a otkrih još veći broj nesavršenosti koje, doduše, to bivaju isključivo iz perspektive sadašnjeg vremena. Kada govorimo o jednakosti, kao i uvek, moramo je staviti sa fusnotom. Žene su i dalje u vlasti svojih muževa. Ropstvo je sastavni deo utopijskog društvenog uređenja, a robovi su osuđivani kriminalci ili mahom stanovnici drugih država. Politika koja se tiče održavanja broja stanovnika pod kontrolom podrazumeva i razdvajanje porodica - iz domova gde se rodi više nego što je predviđeno zakonom, deca se izvode i raspoređuju u domove gde manjka ukućana. Ukoliko se na nivou čitave države namnoži stanovništva, oni se iseljavaju na susedne predele i prenose svoje društveno uređenje, dajući mogućnost urođenicima da im se pridruže i postanu deo naroda Utopije. Međutim...

„Ukoliko urođenici odbiju da sa njima žive po njihovim zakonima, onda ih doseljenici sa ostrva isteraju sa onoga zemljišta koje su za sebe odredili. Ako se urođenici tome opiru, onda ih prisile ratom. Jer oni smatraju da je sasvim opravdano ratovati da bi se dobilo izvesno zemljište koje neki narod ne koristi, već ga samo poseduje kao neobrađenu i praznu površinu, a ipak ne dozvoljava drugome narodu, koji po prirodnoj nuždi mora da živi od tog zemljišta, da ga zaposedne i koristi.”

Kolonijalizam? Naravno. A ako ste pomislili da će se Utopljani suzdržati makar od genocidnih tendencija, prevarili ste se. Naime, budući da u ratove ne vole da idu, radije se služe špijunažom, spletkama i zavadi, pa vladaj strategijom (na šta troše ogromne količine novca), a kada su baš primorani da se sukobe, uzimaju vojnike pod najam. Narod Zapoleta naročito je popularan za ovakav posao, s obzirom na to da su divlje ratoborni i na svokoga će ići za novac. Njihova ratnička veština odgovara Utopljanima, a za žrtve ne haju:

„Utopljani se ne brinu uopšte koliko će ovih najamnika izginuti, jer smatraju da će uveliko zadužiti ljudski rod ako im pođe za rukom da sav ološ tog gadnog i razbojničkog plemena očiste sa lica zemlje.”

Ko će posle za njih ginuti, izgleda, nije toliko bitno...

Sve je ovo, dakako, obeležje Morovog vremena. Ropstvo, kolonijalizam, genocid nad „divljacima”, potlačeni položaj žena i sl., te nije neobično što iz današnje perspektive deluje kao mrlja na slici savršenog državnog uređenja. No nije to jedino što je u meni srušilo sliku o utopijskoj savršenosti, iako je dalo svoj doprinos. Nije to učinila čak ni apsolutna nevera u mogućnost ostvarivanja ovakvog društvenog uređenja. I sam Mor svestan je toga, pa je kroz vešto imenovanje ljudi i pojava to  nagovestio: u prevodu sa grčkog, Utopija označava mesto kog nema, a Hitlodej, prezime pripovedača, prevodi se kao - naklapalo, učeni brbljivac. Pored toga, Mor ne greši kada kaže da tiranija i društvene izopačenosti u najvećoj meri proizilaze iz gramzivosti i želje za posedovanjem što više blaga, samo što ukidanje privatne svojine to neće rešiti (istorija je, sada već, jedan od najverodostojnijih svedoka tome). Ljudska priroda, jednostavno, nije za to naštelovana. Može se delimično naštelovalti, a tu upravo dolazi jedan od najneočekivanijih faktora zbog kojih sam izgubila veru u pojam Utopije kao savršenog društvenog uređenja.

Uporedo sa Morovim delom, u februaru sam se latila i Hakslijevog romana Vrli novi svet, želeći da ga napokon skinem sa liste nepročitanih dela. Ovaj distopijski roman priča priču o hororično utopijskom svetu koji je, zarad sreće i dobrobiti čovečanstva, sterilizovan do granica apsurda. Civilizacija je sterilizacija, vele njegovi stanovnici. Deca se više ne rađaju, već nastaju kao rezultat vanmaterične oplodnje, prolaze kroz proces obrade na proizvodnoj traci i već u zametku bivaju predodređeni kojoj će kasti pripadati - Alfama, raskošno razvijenim i intelektualno i fizički, koje predvode narod, nekolicini kasta između, koje se u manjoj ili većoj meri tretiraju tako da zadovolje potrebe društvenog uređenja, ili pak nesrećnim Ipsilonima, koji se u prvim stadijumima ćelijskog razvitka sakate i kržljaju, jer njima ništa sem slepe poslušnosti za obavljanje najnižih poslova i ne treba. Indoktrinacija i dublje ispiranje mozgova se vrši i u detinjstvu, pa onda i ne čudi što su Beta žene srećne da ih muškarci tretiraju kao objekte, a Delte, Game i Ipsiloni srećni da obavljaju niske poslove, dokle god imaju dozvoljena sledovanja some - droge koja tera sve turobne i teške misli i osećanja. Savršeno društvo, savršena sreća. Savršeno ropstvo.

Čitajući ova dva dela uporedo, zapitala sam se, zašto bi se drugačije tretirala praksa „vaspitavanja” stanovništva za određene društvene obrasce u ovim delima. Ne naliči li utopijsko omražavanje zlata povezivanjem sa ropstvom na ono isto Pavlovljevo uslovljavanje Delta u najmlađem uzrastu da mrze prirodu i umetnost? Zašto bi se razlikovala uniformisanost Utopljana od predodređenih boja i načina oblačenja svake kaste ponaosob u Hakslijevom univerzumu? Nije li svojevrsna kontrola populacije i njenog rasporeda Utopije samo blaža varijanta fabričkog kontrolisanja razmnožavanja i kloniranja ljudi u Vrlom novom svetu? I, na posletku, znači li to da pojam savršene sreće isključuje postojanje savršene slobode?

U tom slučaju, između Utopije i distopije granica bi bila gotovo nevidljiva.

I tako, pukom slučajnošću (ako slučajnosti postoje), Utopija, koju sam isprva planirala da čitam i tumačim individualno, potpuno je transfomisana u mom umu jednim uporednim čitanjem i ni najmanje mi nije žao zbog toga. Nekada se određena dela najbolje sagledaju u svetlu drugih, samo naizgled drugačijih.

Februarski klasik bio je, kao što se može videti, vrlo zabavan za čitanje, a potom i za neku vrstu promišljanja. Suprotno od onog čemu sam se nadala, ali da je bilo drukčije, ne bi bilo tako interesantno.

Marta, premda se nisam pretrgla od pisanja, izazov nisam zapostavila. Bavila sam se Montenjevim Ogledima. Post o njima, nadam se, stiže ranije no ovaj. 

12 коментара:

  1. Vredelo je čekati!:) Odličan, analitičan, detaljan, duboko promišljen ESEJ, u čijem sam svakom redu uživala. Posebno mi se svideo paralelni analitički pristup uz "Vrli novi svet", koji nas dovodi do vrlo zanimljivog zaključka: utopija i distopija su, na neki način, dva lica istog ogledala! Interesantno.:)
    S obzirom na to da nisam čitala "Utopiju", sada imam pouzdane smernice kako da joj interpretativno priđem kada do toga dođe(m). Inače, Hakslija sam čitala (kao i Orvela, ali davno, davno). Montenjeve eseje pamtim sa ispita iz Opšte književnosti II i kao vrlo suvoparno i dosadnjikavo štivo (pored Šekspira, Miltona, Servantesa, Bokača, Dantea, a tek romantizma nakon toga, kako i ne bi?!?), pa me baš zanima tvoj pogled na njih.
    P.S. Moje najiskrenije divljenje zbog rada u školi (odgovoran posao kome ja lično ne bih mogla, a ni želela, pristupiti). :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Dugo sam razmišljala šta ću sa postom za ''Utopiju'', hoću li individulano da joj pristupim ili komparativno sa ''Vrlim novim svetom'', ali na kraju ipak reših da u potpunosti ispratim svoj doživljaj knjige i sve ono što ga je oblikovalo. Drago mi je da ti se dopalo! :) Mada, da budem iskrena, sada kada se osvrnem na post, čini mi se da sam se malo i ogrešila o Mora i da mu nisam odala dovoljno priznanja za sva ona mudra zapažanja koja su Utopiji i dala onakav status kakav ga danas ima. Ali opet, i to je na neki način praćenje mog doživljaja - pozitivno sam očekivala, pa me je možda baš zato ovo negativno mnogo više iznenadilo i okupiralo.

      Montenj i ja smo se na neki zanimljiv način razumeli. Možda me je ''Utopija'' pripremila za njih, tj. za sam stil, u neku ruku i duh dela, pa sam lagano uplovila u njegov svet. Razumem u potpunosti zbog čega je tebi teško pao, naročito u društvu takvih autora.

      A što se rada u školi tiče... Recimo da su mi se iluzije koje sam gajila o tom poslu, a koje su ponajviše ponete iz mog sopstvenog školovanja, gotovo u potpunosti porušile. Ako ništa drugo, makar mi je sve to u potpunosti iskristalisalo smer u kome bih volela da nastavim posle. :)

      Избриши
  2. P.S. O Tomasu Moru najviše znam zbog Henrija VIII i Ane Bolen.:)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, ako sam dobro razumela iz predgovora, Mor nije odobravao Henrijev razvod i raskid sa Rimom. I njemu je Henri došao glave - bukvalno.

      Избриши
  3. Sjajan tekst. Ne znam zašto , ali oduvek sam imala predrasude da je Utopija Tomasa Mora jako dosadna , jer ako je savršeno onda mora biti i dosadno i čitala sam samo Orvelove distopije. Hakslija sam kupila , ali baš odlažem čitanje te knjige verovatno je nikad neću pročitati kako je krenulo.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Kao što napisah Isidori, Mor zaista dosta mudrih stvari iznosi u ''Utopiji'', o ljudskoj prirodi, društvu, zakonima, i mislim da mu nisam dovoljno priznanja odala za to, fokusirajući se samo na ono negativno što me je iznenadilo. Ukoliko te interesuje takva vrsta literature, sve preporuke od mene.

      A što se tiče distopija, i ja sam baš odugovlačila sa Hakslijem. Čitala sam Orvelovu ''1984'', a planiram u neko skorije vreme da pronađem i ''Mi'' od Zamjatina, koji je, kako sam negde pročitala, inspirisao i Hakslija i Orvela.

      Hvala na čitanju! :)

      Избриши
  4. Volim kad neko zabasa ovim filozovskim sokacima!
    Pitanje sreće i slobode čovekove su pitanja u kojima se okušao svaki filozof "koji drži do sebe". A tek pitanja savršene slobode i/ili sreće su pitanja za doktorsku tezu!
    Ja nisam filozof, pa su mi ova promišljanja u domenu hobija. Ali, ono što mi se čini neospornim, a ova dela to i (po)kazuju svima koji imaju oči da vide, je da, gledano iz ljudske percepcije, definicije sreće/slobode su različite od čoveka do čoveka. Što je čovek na višem stupnju duhovnog razvitka to će njegova definicija biti humanija i "bliža Bogu".
    Na drugu stranu, oni ljudi koji su na jako niskom stupnju duhovnog razvitka, pojam "sreće za čoveka" poistovećuju pojmom sopstvene sreće.
    Gledano iz te perspektive, reže se i sakati sve ono što njima lično nije bitno, a što može naškoditi onim, njima značajnim stvarima. Na taj način se može napraviti čitava lepeza utopijsko/distopijskih dela.
    Kontrola je ono prvo i najveće što upada u oči.
    Kontrola i sloboda su dva kraja istog štapa. Što više jednog, to manje drugog. Ono jedino što utiče na koju stranu će jezičak prevagnuti je ljubav.
    Ljubav je ono što uzdiže čoveka prema Bogu, što ga podiže duhovno.
    Nema duhovno slabog (neostvarenog) čoveka koji može da iskusi bilo sreću ili slobodu u onom najjačem smislu tih reči.
    Pa hajde da, kad se već samo ovde nametnulo, odgovorim i na nepostavljeno pitanje: Zašto Bog dopušta nesreće i nedaće na Zemlji?
    Zato što je ljudima dao savršenu slobodu! Na njima (nama) je da vidimo kako ćemo s tim (iz)boriti.
    A slučajnost?
    Da, to je sinonim za ono što ne postoji...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. "Ja nisam filozof". - Ne bih se složila. :*
      Niti bi mnogi nadobudni "mudraci" sročili nešto ovako dobro.

      Избриши
    2. Hej, vidi ti nje! ❤️ Toliko se sad blesavo osmehujem na ovaj tvoj komentar da ne mogu da mislim... A i već je sutra ... 💋

      Избриши
    3. Najpre moram da ti se zahvalim na ovakvom komentaru i da ti priznam da me je nekako posebno dotakao. Možda najviše onaj deo o odnosu kontrole i slobode, pošto se ne sećam da sam nekada naišla na prikladniju ilustraciju tog odnosa. Nemam nešto mnogo životnog iskustva, niti smatram da sam dovoljno čitala, pa da mogu reći da znam ponešto o životu ''iz druge ruke'', ali na osnovu onoga što sam do sada primetila, čovek, za sve svoje postojanje, nije uspeo da pronađe onu tačku u kojoj bi se uspostavio balans. Na primer, da se nadovežem na Mora i njegovu misao o blagovremenom vaspitavanju potencijalnih kriminalaca, umesto da usađujemo u ljudima dobro, mi uporno nevešto pokušavamo da iskorenimo zlo, a kada to iskorenjivanje izmakne kontroli, potkači se često i ono dobro. Recimo, to me podseti na silne one revolucije i borbe za slobodu koje su se ubrzo deformisale u najgore tiranije. Nikako da jednom ta borba uspe.

      A ideja o savršenoj slobodi koju nam je Bog dao mi je uvek delovala kao nešto najmudrije što sam ikada čula, jer, naposletku, zaista od čoveka samog zavisi kuda će se sa njom denuti i gde završiti. Ali, u isto vreme, čini mi se da se ta sloboda u čovečanstvu izgubila u potpuno pogrešnom tumačenju - šta nam je zapravo On dao: slobodu da biramo između dobra i zla ili gomilu zabrana i pravila (tako podložnih za krivo ili selektivno primenjivanje)? Ovo potonje, naročito pogrešno primenjeno, je možda i preduslov sve nesreće i svakog ropstva.

      Ne znam jesam li uspela adekvatno da sročim ono što sam htela. Štaviše, sigurna sam da nisam, jer koliko god pokušavala da budem sveobuhvatna kada su ovakve teme u pitanju, uvek osećam da je ostala gomila neizrečenog (ili možda - neizrecivog?).

      I da, složila bih se sa Isidorom: daleko od toga da nisi filozof, jer, veruj, mnogi ''zvanični'' filozofi me nisu pokrenuli na razmišljanja kao ovaj tvoj jedan komentar. :)

      Избриши
  5. S obzirom da ja uživam u ovim filozofskim raspravama, ne znam da li nećeš zažaliti što si me potakla (bar ja tako osećam) da kažem neku više na tu temu. :)
    Pokušaću da se striktno držim onog što je izrečeno u tvom komentaru kako ne bih isuviše širila priču.

    Sama tvoja svest da su životno iskustvo i čitanje knjiga neophodni da znaš nešto o životu "iz druge ruke", dovodi do toga da to i nije toliko bitno(paradoks, naravno; uzgred, tek kad neku temu možeš da dovedeš do paradoksa možeš da proceniš njenu važnost).
    Možda je malo konfuzno rečeno, ali napr. znam dosta ljudi, starijih, koji ili ne čitaju ništa ili čitaju gluposti ili čitaju vrlo kvalitetnu literaturu, A O ŽIVOTU NEMAJU POJMA.
    Znači, ni životno iskustvo, ni količina knjiga nisu presudni o tom znanju.
    Na drugu stranu, kod tebe vidim jedan veliki osvrt (vrlo kvalitetan) na tu temu.
    Iz svega ovoga gore rečenog možeš zaključiti da jedan presudan faktor nije uzet u obzir, a to je kontrola ega (bogobojažljivost, što bi rekli monasi).
    Čovek, uznapredovao na svom duhovnom putu, (možda se i rodio takav, nije obavezno da sve postigne u ovom životu) drži svoj ego pod kontrolom, odnosno drži se 10 božjih zapovesti.
    Takav čovek je spreman da u svakom trenutku proceni sagovornika, sluša, promišlja, donosi neke svoje zaključke, dalje produbljuje temu, donosi nove uvide, i slično.
    Onaj koji ne drži svoj ego pod kontrolom, galami, ubeđuje, svađa se, vređa, ne sluša niti želi da čuje, bitno mu je jedino da nametne svoje mišljenje, a one suprotno ne može da podnese, obožava da se svi oko njega slažu s tim što govori, strašno mu je bitno da bude u pravu, zavisan je od tuđeg odobravanja, ... jednom rečju totalni kreten.
    Toliko o tome...
    A što se tiče prevaspitavanja kriminalaca, zatvora uopšte, moram reći da delim mišljenje koje je već postalo opšteprihvaćeno (mada se nigde ne sprovodi!) da se kažnjavanjem nekoga ne može rešiti problem.
    Naime, na taj način sprovodiš nekakvu dresuru nad ljudima i želiš da sistemom zastrašivanja, kazne i nagrade, rešiš fundamentalna pitanja.
    Opet se vraćam na početak, to može rešiti samo ljubav i razumevanje. Ovde je još mnogo toga ostalo neizgovoreno, svesna sam toga...

    Neverovatno mi je drago što si apostrofirala da se sve one revolucije i borbe za slobodu vrlo brzo transformišu u tiranije i "Nikako da jednom ta borba uspe."
    Na taj način i ne može da uspe, nikad!
    To je ono što istorija treba da nauči ljude, a to oni uporno ne vide!
    Pa tako smo i 05.10.2000. bili svedoci "demokratske revolucije", a rezultati su vidljivi i poražavajući za neko društvo koje sebe naziva demokratskim!
    Takvih primera imamo i dan danas (pokušaj upada na Televiziju i sl.)

    I još samo ovo (ne mogu da odolim)...
    "šta nam je zapravo On dao: slobodu da biramo između dobra i zla ili gomilu zabrana i pravila"
    Ako krenemo od pretpostavke da je Bog čista ljubav, on nam je samo to i mogao dati i rekao je da je "čovek stvoren po Božjem liku". To ne znači da je Bog starac koji sedi "gore na oblaku", kao Zevs, već da čovek može, takođe, da bude čista ljubav, kao Bog.
    Voleti nekog znači želeti mu i omogućiti mu maksimalni duhovni rast. Ova definicija svakako podrazumeva dati čoveku maksimalnu slobodu i ništa manje od toga! Sve ostalo nije ljubav, već neke izvitoperene predstave toga.
    A ona gomila zabrana i pravila, haha ... Meni se čini da je sama duhovnost
    brendiranjem u veroispovesti postala roba, u manjoj ili većoj meri...

    Ako hoćeš da se još dopisujemo na tu temu, ti ćeš reći, a ja sam te već dosta "udavila", haha. Sad bar vidiš s kim imaš posla, mada ja ovo mogu i u nekoj lajt varjanti.
    :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. KONTROLA EGA - što volim kad neko nazove stvari pravim imenom, a koje meni nikako da dođe. I sad kad razmislim o tome (a tema se, čini mi se, nikada do kraja ne može promisliti), deluje mi kao da je ovaj svet (a istorija naročito) pun nekontrolisanih i NEVOLJENIH ega. Recimo, kad uzmem u obzir neko svoje iskustvo, moram da priznam da sam imala prilike da sretnem zavidan broj produhovljenih, zrelih ljudi (ili su makar na mene ostavljali takav utisak, ko bi znao), ali , nažalost, ima dosta i ovih drugih (u manjoj ili većoj meri izraženih). I složila bih se sa tobom po pitanju ljubavi, jer, u zavisnosti od toga koliko poznajem takve ljude, ovakav tip ponašanja nekako mi se uvek činio kao nadoknađivanje za nešto što im je u bilo kom trenutku života bilo uskraćeno, a to je nesumnjivo ljubav, razumevanje ili pažnja, u kakvom god obliku.

      Da vratim to na Utopiju i ostale ''idealne'' sisteme: rekla bih da sve ode dođavola kad neki strašno nekontrolisani ego ispliva na površinu, i eto diktatora dok trepneš.

      A istorija se ponavlja, i sve više gubim nadu da je u čovekovoj prirodi da uči na sopstvenim greškama (možda je i ovo posledica nekontrolisanog ega i nedostatka ljubavi). Ima Sterija jedan stih, čini mi se da je u pitanju pesma ''1848'' iz zbirke ''Davorje'' (debelo parafraziram): dolaze nova vremena, ali se stara glupost uvek ponovo javlja u novom vidu.

      A što se davljenja tiče, ovo se davljenjem nikako ne može nazvati. Štaviše, uživam u ovakvim komentarima jer me podstiču da bez prestanka razmišljam i preispitujem neke teme i stavove, a ujedno mi pomažu da čak i delo o kome sam na početku pisala sagledam na još neki način i sa nekom novom ''informacijom''. Jedino se nadam da uspevam da na adekvatan način odgovorim na njih (sa što manje neizrečenog, ako je to ikako moguće). :)))

      Избриши