Странице

28. 7. 2017.

Crveno i crno (Stendal)

izvor: crnipatuljak.com 
Crveno i crno je jedna od knjiga kojima sam se za potrebe fakulteta vratila nakon prvog čitanja u srednjoj. Prvobitni utisci koje je ovaj poznati Stendalov roman ostavio bili su krajnje pozitivni. Sećam se da sam, kada sam ga prvi put pozajmila iz biblioteke, pri susretu sa njegovim obimom pre svega, pomislila kako će mi za čitanje biti potrebno više od predviđenih 15 dana. Prevarila sam se - bio je pročitan pre nego što je rok za vraćanje istekao.

Sada, pri drugom čitanju, kada nisam tako spor čitalac kao što sam onda bila, trebalo mi je još manje. Kao prvog puta, ovo me je delo uvuklo u sebe i teralo da ponovo radoznalo okrećem stranice, ne bih li se podsetila šta je sve tačno dovelo do onoga za šta sam znala da će se dogoditi.

*

Stendal, ili kako mu je pravo ime Mari Anri Bejl, jedan je od utemeljivača evropskog realizma. Iako jednom nogom i dalje u poetici romantizma, svojim delom, a to se naročito može ogledati u romanu Crveno i crno, Stendal odražava upravo ono što je bila osnova realističkog postupka. Za Stendala, roman je ogledalo u kome svoj odraz pronalazi stvarni svet. Nekada će se u njemu ogledati lepota plavog neba, a nekada ulična kaljuga. Nema tu prevelike filozofije - roman predstavlja svet onakvim kakav jeste, ni bolje ni gore.

Kakav je to svet koji se ogleda u romanu Crveno i crno?

Da bismo ga razumeli, moramo se vratiti skoro 200 godina unazad, u onu Francusku koja je preostala nakon političkog haosa prouzrokovanog Buržoaskom revolucijom i potonjom vladavinom Napoleona. Nakon Bonapartinog pada, ponovo se uspostavlja monarhija, dok povlašćenu poziciju u društvu ponovo preuzima aristokratija koja je uspela da preživi progon. Zahvaljujući poreklu, sva vrata za uspeh su im otvorena. Ne moraju čak mnogo ni da se trude - ime samo dovoljno je da izazove strahopoštovanje. Onima koji nisu na taj način privilegovani, a sposobni su i željni napretka i uspeha, mogućnosti za izdizanje iz svog položaja izuzetno su uske.

U takvom društvu sazreva mladi Žilijen Sorel, nevoljeni sin provincijskog drvodelje. Scena u kojoj ga upoznajemo važna je za upoznavanje njegovog lika. Prvi put vidimo ga u očevoj radionici kako čita sakriven umesto što radi, a čita ni manje ni više - Uspomene sa Svete Jelene. Dakle, ne samo da se njegove naklonosti potpuno kose sa čitavom psihologijom porodice u kojoj je odrastao, već vidimo i njegovo zanimanje za Napoleona koji prerasta u neku vrstu uzora za Žilijena. Ipak, nasuprot Napoleonovom vremenu kada je svaki sposoban čovek bez obzira na svoje poreklo mogao da stekne slavu u vojsci, u doba ponovnog uspostavljanja monarhije jedini način na koji se siromašni mladić može izboriti za poštovanje jeste ulazak u svešteničke redove (jedno od tumačenja naslova romana ujedno je vezano i za ovu distinkciju: vojska i Napoleonovo doba - crveno; sveštenstvo, period restauracije - crno).

Žilijen Sorel u dve adaptacije (Kim Rosi Stjuart i Juan Megregor)
(slike preuzete sa: pinterest.com)
Inače već učenik lokalnog opata, Žilijen vidi šansu da se ukloni iz sredine kojoj ne pripada u ponudi predsednika opštine, gospodina De Renala, malograđanski nastrojenog provincijskog plemića, da postane vaspitač njegove dece. Stupanjem u službu, glas o njemu kao izvanredno inteligentnom mladiću, čije se perfektno poznavanje Svetog pisma i latinskog jezika vidi kao znak genijalnosti, počinje da se širi, a ujedno počinju i da se nižu situacije koje bi mogle da usmere Žilijena ka ostvarenju njegovih ciljeva.

Priča o Žilijenu podeljena je u dva dela koja su međusobno odvojena dvema službama u koje Žilijen stupa u rodnom Verijeru, odnosno Parizu. Ono što je zanimljivo jeste i da su ova dva perioda Žilijenovog života obeležena dvema ljubavnim aferama. Pri svemu tome, pred Žilijena konstantno iskrsava jedan problem - kako pomiriti svoje sopstveno osećanje dužnosti i časti sa zahtevima sveta koji funkcioniše po potpuno drugačijim principima. Kako pri svemu tome ne pogaziti sebe? Kako se izboriti sa sopstvenim licemerjem koje takvo društvo izvlači iz najveće čovekove dubine kao magnet? Može li jedan ambiciozan, ali i principijelan mladi čovek pronaći svoje mesto u takvom poretku?

Crveno i crno nije, međutim, samo roman sa primamljivim zapletom, makar za one koji vole da čitaju dela koja su smeštena u određeni istorijski kontekst. Ono što je još impresivnije, a što neće biti iznenađenje za ljubitelje književnosti realizma, jeste nastojanje da se što iscrpnije portretiše psihološki aspekt književnih junaka. Čitalac ovog romana neće ostati uskraćen za najdublja previranja ne samo kod Žilijena Sorela, već i kod sporednih likova. Nekada čak i naizgled nebitni detalji mogu ostaviti utisak i pomoći da se svet u koji uranjamo osvetli još bolje, poput, recimo, suviše mladog biskupa koji pred ogledalom uvežbava pokrete blagosiljanja i vodi računa o tome kako mu na glavi stoji mitra.

Ovaj roman nosi u sebi jedan zaista bogat svet. Možda taj svet jeste vremenski označen kao doba Burbonske restauracije u Francuskoj, ali problemi kojih se dotiče prevazilaze i prostorne i vremenske granice. Nije li i danas društvo strogo podeljeno na one sa „zaleđinom” (porodičnom/političkom/finansijskom itd.) i one koji mogu da se oslone isključivo na sebe same? Nisu li mladi ljudi i danas često primorani da biraju između svojih moralnih načela i svojih želja?

Borbe su, rekla bih, iste. Jedino su se sredstva modernizovala.



3 коментара:

  1. Iskreno, sramota me što TEK SADA, zapravo, otkrivam tvoj blog, ali nikad nije kasno, nadam se, za dobre stvari...sinoć sam pročitala najpre ovaj tekst, a onda i sve ostale koje si do sada objavila i oduševila se...odmereno, pedantno, rečito, stručno, uživala sam. Draga koleginice, imaš moju punu podršku i pratim te, nadam se (onako sebično!) da ćeš biti aktivnija, jer je očigledan i talenat i volja i pre svega, sposobnost da uobličiš više nego lep tekst o knjigama koje to zaslužuju.

    P.S. "Crveno i crno" je jedan od mojih najdražih romana na svet, u top 5 definitivno, a Žilijen među tri naj-muška lika u književnosti, sama tematika me takođe zaokuplja još od stidentskih dana, pa sam posebno uživala u tekstu...o romanu bi se, naravno, dalo razglabati nadugo i naširoko, baš kao i o Emi Bovari, grofu Miškinu, sibirskim logorašima, češkom komunističkom miljeu...
    BRAVO!:)

    ОдговориИзбриши
  2. Mene je sramota što tek sada vidim ovaj komentar!
    Najpre, hvala na komplimentima! Posebno znače jer dolaze od koleginice koja je ujedno i autor bloga koji sa uživanjem čitam. :)
    Što se tiče aktivnosti na blogu, to je nešto na čemu planiram da u narednom periodu poradim. Materijala za pisanje je bilo na pretek, ali je na pretek bilo i ispita, tako da sam njima ipak dala prednost. Sada kada su oni očišćeni, blog će, nadam se, prodisati.
    Još jednom hvala na ovom lepom ohrabrenju pred nastavak pisanja! :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Opušteno, nikad nije kasno!:)
      Pre svega, ČESTITAM na položenim ispitima, naravno da je to uvek prioritet i veliki obavljen posao, a unapred se radujem novim tekstovima i razmenjivanju utisaka. Srećno!:)))))

      Избриши