Странице

7. 7. 2019.

Forsiranje romana reke (Dubravka Ugrešić)

Pa stalno pišeš o piscima, rekla je. Samo dobri pisci mogu pisati bilo o čemu, dok loši moraju pripaziti na temu, dodala je. Što mogu kad volim pisce, zato što su tako mali pa mi ih je žao,  rekla sam ja, odlučivši da nepostojeću radnju smestim u Zagreb.”


Ne sećam se više u kom sam tačno trenutku stavila Forsiranje romana reke na ''čitalačku listu'', niti gde sam tačno prvi put čula o njemu. Ono što me je, biću iskrena, na to motivisalo jeste interesantna činjenica da je za ovaj roman Dubravka Ugrešić dobila 1988. godine NIN-ovu nagradu, time postavši prva žena koja je njome ovenčana (perspektive radi, nagrada je prvi put dodeljena 1954.godine). I stajao je roman na listi neko vreme, a onda mi je, nakon nešto podrobnijeg informisanja o pojedinim delima koja sam na nju stavila, privukao pažnju baš u trenutku kada nisam bila sasvim sigurna šta bih sledeće čitala, pomalo i izmorena Peljevinovom zbirkom pripovedaka sa kojom se, blago rečeno, i nisam baš našla. I kao što mi je Dostojevski svojevremeno rasterao čitalačku lenjost (post o Poniženima i uvređenima možete pročitati ovde), tako mi je i Dubravka Ugrešić bila svojevrsno lečilište od čitalačkog razočarenja.

O čemu se, školski rečeno, radi u ovom romanu?

Kao što i citat kojim sam otvorila ovaj post veli - o piscima, ili, nešto šire, o književnosti. Sama struktura romana odudara od konvencionalnog, budući sačinjena od dva sloja: autobiografski niz beležaka o književnim radionicama, susretima, putovanjima, razgovorima i prepiskama sa drugim piscima, kao i iz središnjeg, fiktivnog dela, čiji je sadržaj unekoliko nagovešten samim beleškama. Ujedno i naslov romana potiče iz tog okvira - prijatelj iz Beograda u razglednici svoje trenutno stvaranje karakteriše kao forsiranje romana-reke.

Svakako i da ovaj roman predstavlja svojevrstan roman-reku, ponajviše svojim fiktivnim delom, koji uspeva da obuhvati širok broj ličnosti iz različitih sredina, tačnije pisaca poreklom iz različitih zemalja, kako zapadne, tako i istočne Evrope i Amerike. No to se ne čini prostornim rasplinjavanjem, već se te ličnosti koncentrišu u jedan uzak prostorno-vremenski kontekst - u Zagreb krajem osamdesetih godina, za vreme održavanja međunarodnih književnih susreta. Na taj način, autorka daje jednu kompaktnu sliku književne scene u određenom trenutku, dovodeći njene predstavnike u niz situacija i odnosa koji vrlo lako ogoljavaju njihove slabosti. Zato i ne čudi što je ukus parodije u ovom romanu vrlo jak.

Parodijska žaoka, međutim, ne zabada se samo u slojeve domaće scene, mada su ličnosti koje iz nje potiču vrlo upečatljive, a rekla bih i simbolične: od ambicioznog, iako ne preterano talentovanog pesnika Vuka Prše, slike i prilike stvaraoca određenog ideološkog trenutka (iz jednog svog pesničkog performansa u fabrici on čak vuče i povredu prsta), preko nikada ostvarenog pesnika i scenariste Pipe Finka, prema sopstvenom mišljenju udavljenog sredinom u kojoj se nalazi i gladnog za blagodetima Zapada, pa sve do lika Ministra koji predstavlja fenomen sam po sebi - mesara koji se na društvenoj lestvici penjao postepeno, više zahvaljujući svojim ratnim zaslugama i dinamici Partije, nego istinskom ljubavlju prema umetnosti. O aktuelnim piscima, razume se, Ministar ima štošta da kaže:

„Oni nisu imali nikakvih obaveza, osim da melju, laju, kukaju, opanjkavaju jedni druge i sistem, i da objavljuju svoje nikom potrebne bezvezarije.  Da se busaju u prsa i da za svako govno dižu glavu. On je zbog svojih političkih stavova riskirao: mogao je završiti u zatvoru, poginuti u ratu, a ovi danas, oni bi da imaju političke stavove, ali ne i rizik. Slobodu da melju što hoće, protiv sistema, naravno, a onda da im isti taj sistem osigura status, socijalno osiguranje, penzije, društvene stanove, putovanja u inozemstvo, bolje honorare... Za što?! Za zbirku pjesama koju oni sami i dva kritičara proglašavaju genijalnom?! Kao, to je kultura, a mi bez kulture ne možemo. Serem ti se ja na takvu kulturu! Najprije budi Andrić, pa se onda javi! I gdje toga uopće ima? U kojoj zemlji? Nigdje. Budi ti genijalan, ali za svoj džep. Ili crkni. Koliki su genijalci crkli, pa šta.”

Što se tiče gostiju na književnim razgovorima, tj. stranaca koje upoznajemo u romanu, oni dolaze, kao što napisah, iz različitih sredina, te su međusobno suprotstavljeni na različitim frontovima počev od kulturno-političkog, pa sve do polnog. Samim tim pruža se mogućnost za preispitivanje različitih aspekata književnog sveta: kritičko nipodaštavanje ženskih stvaralaca, pitanje cenzure u totalitarnim režimima (posebno naglašeno kroz lik češkog pisca Jana Zdražila, pisca i cenzora koji beži od prakse kojoj je i sam služio), odmetanje od istih režima i problem nostalgije (izraženog kroz previranja sovjetskog pisca Trošina i njegovih pokušaja da prebegne u nekomunističke zemlje), neprestanu želju za sredinama u kojima je trava zelenija nego u sopstvenoj (poput Pipovog idealizovanja Zapada, naročito kroz dijaloge sa američkim kolegom), pitanje originalnosti u umetnosti i njene održivosti u novom dobu itd. Mogli bi se ovde navesti još koji detalji, spomenuti još koji lik, no čini mi se da bih time samo upropastila čar čitanja i ubila misteriju koja provejava ovim romanom (koketirajući time sa krimi žanrom), što svakako nije moj cilj.

Humor i lakoća kojima je pripovedanje Dubravke Ugrešić u ovom romanu protkano za mene su bili svojevrsno iznenađenje. Ne znam šta je u meni moglo pobuditi suprotna očekivanja, mada ne isključujem da je razlog za to bio posve banalan, poput prilično morbidnog omota izdanja koje sam čitala (trebalo bi da se setim ovoga svaki put kada probam da se opravdam kako nikad ne sudim o knjizi po koricama). Taj humor, međutim, ni u kom trenutku nije tu samog sebe radi. Njegovo ''upošljavanje'' u velikoj meri doprinosi deglorifikaciji pisca (ili makar onog pisca koji u tom vremenu dominira književnom scenom), što je samo jedan od rezultata neprekidnog sučeljavanja dijametralnih suprotnosti - prizemnog i uzvišenog (npr. u sceni čitanja poezije prilikom posete fabrici mesnih prerađevina ili apsolutnog srozavanja učesnika susreta na priproste proždrljivce za vreme gozbe u čast Gistava Flobera), erosa i tanatosa (naročito izraženo kroz lik Ministrove ljubavnice Vande), muškog i ženskog principa (kroz okršaje književnica sa mizoginom kritikom), koji neminovno dovodi do njihovog stapanja i brisanja jasnih granica. Ispod vedrine pripovedanja, dakle, krije se često vrlo mračna i melanholična suština, slika naše stvarnosti koja je, premda država i društvo na koje referiše formalno više ne postoje, i dan danas naša, a verovatno će i biti, jer promena nabolje nije nešto čemu smo kolektivno skloni.

„Lako je Ameru! On je naučen da će naručeno jelo stići. I zato je miran. A Pipo je napet jer ima osjećaj da sve mora držati na oku... I konobara da ne pljune u juhu i ne naplati duplo, i onog goluba što šetka po ogradi da se iz čiste pakosti ne pokenja na glavu, i fasadu da se ne odlijepi i ne zvizne te po lubanji, i automobile kad prelazi zebru, mada je zeleno, i neboder na trgu da se slučajno ne sruši, i račune od struje, i to treba provjeravati, i pismo koje šalje, uvijek treba malo zastati i pogledati je li lijena službenica zaista zalijepila marku, i običnog prolaznika, ako ga upita za ulicu tu i tu i on uvjereno odgovori druga ljevo, i tu treba biti na oprezu. [...] On svoju energiju troši na provjeravanje. Tu se ni u ono tamo lišće ne možeš pouzdati da će se u proljeće razlistati, nikad nisi siguran, puhne mu nešto i ne razlista se, a ti se jebi..”

Što bi rekli Ameri, smešno je jer je istinito. Da pukneš od smeha...

*
Kad već spomenuh raskrinkavanje aktuelne stvarnosti, jedna od finalnih beležaka poslednje celine romana (koja se vraća autobiografskom okviru), pravi jedno, iz ove perspektive, prilično proročko poređenje:

„Krajem travnja 1986. dogodila se havarija na atomskoj centrali u Černobilu za koju smo saznali nekoliko dana kasnije. Na naslovnoj stranici naših dnevnih novina pisalo je krupnim slovima Opsanost od radioaktivnog zračenja! - a odmah pored - Naša najveća opasnost je nacionalizam! Zatvorivši prozor, moj prijatelj Nenad je rekao: Započelo je novo doba...

Duh tog prelaza, zamiranja starog i početka novog doba, ne samo iz ugla književnih prilika, već i  društveno-političkih i niza drugih koje u jednom postu sigurno ne bih mogla da pobrojim, i jeste uhvaćen u romanu Dubravke Ugrešić. Prilično protivrečan, čak do grotesknog u pojedinim momentima, ali ne i neistinit. Pitanje je samo šta svako od nas želi da veruje da je istinito.

6 коментара:

  1. Odavno znam priču u vezi sa ovim romanom (tj. kuriozitetom da je Dubravka prvi ženski dobitnik NIN-ove nagrade), ali ga još nisam pročitala. Možda me podsvesno proganjalo veoma ružno iskustvo polaganja usmenog ispita iz južnoslovenske komparatistike, a za koji sam pripremala dva savremena romana po izboru - "Štefica Cvek u raljama života" i "Mirisi, zlato i tamjan" Slobodana Novaka (koji sam i odgovarala), tek, ne sretosmo se Ugrešićeva i ja još, osim kroz intervjue. Kao ličnost i pisac zaista mi deluje sjajno, gotivim je koliko Vedranu Rudan. Knjige će doći na red, tako mora biti, a do tada, hvala na eseju. Izvanredno i apsolutno osvežavajuće pišeš. Pismeno i mudro. :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti mnogo! :)))
      A sa Ugrešićevom ćeš se svakako ''sresti'' (sve u svoje vreme) i verujem da će ti se svideti. Za mene je bila pravo osveženje - divan spoj talenta, inteligencije i duhovitosti. :)

      Избриши
  2. Baš lepo podsećanje!
    Kad si mator kao ja onda imaš tu čast da sada kažeš da si knjigu i čitala 1988. godine!
    Naime, nikad neću zaboraviti moju majku koja je kupila knjigu, pročitala je i onda mi dala s rečima "Hajde malo čitaj i nešto drugo, a ne samo te tvoje matematike. Svideće ti se ova." Tada sam bila sutudent završne godine PMF-a, a ona je imala neverovatan osećaj da mi nudi knjige pred sam ispitni rok. Da, da ... pročitala sam knjigu, i zaista mi se svidela i položila sam sve što je trebalo...haha, zaista je bilo neko drugo vreme... Ponekad se upitam da li je zaista postojalo ili živimo u kolektivnom tripu da jeste?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Meni je ovo čak i savršeno štivo za ispitne rokove - duhovito (da razonodi i malo skrene misli s obaveza), a da ni u jednom trenutku ne zađe u banalno i izgubi oštrinu. Izabrala je mama, rekla bih, pravi trenutak!

      A o tim ''drugim vremenima'' ja mogu samo da slušam iz tuđih iskustava, tako da zaista uvek imaju neki bajkoviti prizvuk, priče o nečemu što je nekada bilo i što u ovom vremenu sada deluje nezamislivo, što ne može biti (baš kao bajke), tako da razumem zbog čega se ponekad čini da je sve bilo, kao što kažeš, ''koletkivni trip''. :)

      Избриши
  3. Super je prikaz. :) Baš mi se sada ovo čita zvuči zaista zanimljivo i duhovito. :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Zanimljivo, duhovito, a nadasve inteligentno! Sve preporuke od mene!!! :)))

      Избриши