Странице

29. 6. 2019.

4/12: Stakleno zvono (Silvija Plat)

„...jer gde god da sedim - na brodskoj palubi ili u otvorenom kafeu u Parizu ili Bangkoku - sedeću pod istim staklenim zvonom, kuvajući se u vlastitom ukiseljenom vazduhu.”

Jedan deo mene uživa u onim čitalačkim trenucima kada se neki od osnovnih motiva, ili pak naslov romana, prosto otvore i oslobode niz mogućnosti novih tumačenja i saživljavanja. Navedeni citat predstavlja jedan od takvih trenutaka, pošto mislim da je ovo definitivno jedna od najvernijih ilustracija unutrašnjeg života lika na koje sam u poslednjim mesecima naišla.

*

Za Stakleno zvono sam prvi put čula najverovatnije početkom srednje škole, kada sam ujedno i prvi put odgledala tinejdžerski film 10 Things I Hate About You, u kome je prikazana glavna junakinja, inače bintovna tinejdžerka, Ket Stratford (Džulija Stajls), kako čita ovaj roman. Ubrzo nakon toga, podstaknuta filmom, potražila sam informacije o romanu i njegovoj autorki, i saznavši okvirno o čemu je reč u njemu, kao i potonju sudbinu Silvije Plat, stvorila se u meni slika jednog izvanredno teškog i mračnog dela, možda čak i više nego što sam u tom uzrastu mogla da svarim. U međuvremenu sam pročitala mnogo toga što bi se moglo opisati kao teško i mračno, traumatično čak (i dalje mi je neprijatno pri pomisli na Beli hotel), a o čisto odvratnom i da ne govorim, tako da sam, sastavljajući listu, shvatila da sam davno prerasla tu vrstu inhibicija kada je književnost u pitanju. I eto mene sa romanom u rukama...


Sam roman jedino je prozno delo američke pesnikinje Silvije Plat, izdat 1963. godine pod pseudonimom („Viktorija Lukas”). Žanrovski se mahom određuje kao roman à clef, iliti „roman sa ključem”, pogotovo s obzirom na činjenicu da je dobrim delom zasnovan na stvarnim autorkinim iskustvima. Roman sa ključem, naime, predstavlja delo koje zasnovano na stvarnim događajima, uz izmenu imena glavnih aktera. Naviknuta (i naučena) da književno delo i život njegovog autora sagledavam odvojeno, nastojala sam da i ovoga puta ne upadnem u zamku, uprkos žanrovskom određenju koje mi je dalo odrešene ruke. Međutim, što je atmosfera romana postajala zagušljivija (da ostanem verna gorenavedenom citatu), to mi je bilo teže da smetnem s uma da je sve to Silvija Plat preživela. A iskustvo opisano u romanu, dakako uz fikcionalnu nadgradnju, u potpunosti odgovara mom predubeđenju zametnutom još u srednjoj školi - mračno i teško.

Priča Staklenog zvona prati glavnu junakinju, studentkinju Ester Grinvud, i njeno burno sazrevanje početkom pedesetih godina prošlog veka. Njena priča počinje u Njujorku, prisećanjem na period stažiranja u jednom ženskom časopisu, kada se Ester prvi put susreće sa dilemama svojstvenim većini mladih osoba na pragu života. Odlikaš, dobitnik silnih nagrada i nosilac stipendija, ona je osoba za koju bi se očekivalo da već ima vrlo jasan plan o tome šta će sa svojim životom, što je u periodu o kom govorimo trebalo da bude vrlo lako. U Americi je pedesetih godina postojao krajnje sveden broj staza kojima je jedno žensko čeljade moglo poći (dovoljno je da ste makar jednom odgledali Osmeh Mona Lize, pa da znate o kakvim je stazama reč). U problemu su bile one devojke, koje su nešto drukčije očekivale od života, što i sama Ester vrlo jasno predočava:

„Videla sam svoj život kako se grana preda mnom kao zeleno drvo smokve u onoj priči. 

Sa vrška svake grane, poput sočne purpurne smokve, pozivala je i namigivala čudesna budućnost. Jedna smokva su bili muž, srećan dom i deca, druga - slavna pesnikinja, treća - briljantna profesorka, četvrta E. G., basnoslovna urednica, peta - Evropa i Afrika i Južna Amerika, šesta - Konstantin, Sokrat i Atila i gomila drugih ljubavnika sa čudnim imenima i neuobičajenim zanimanjima, sedma - olimpijska pobednica u jedrenju, a iza i iznad ovih smokava nalazile su se još mnoge koje nisam mogla sasvim da razaznam.

Videla sam sebe kako sedim u račvi tog smokvinog drveta i umirem od izgladnelosti, jer naprosto nisam u stanju da odlučim koju ću smokvu izabrati. Htela sam ih sve, ali je odabiranje jedne podrazumevalo gubitak svih ostalih, i dok sam sedela tamo, nesposobna da se odlučim, smokve su počele da se smežuravaju i crne, i jedna po jedna su pljaskale o zemlju podno mojih nogu.”

Već tu naziremo naprsline jednog mladog duha, a retrospektivnim skokovima one se množe, poput rane smrti oca, veze sa naizgled savršenom „prilikom” Badijem Vilardom, okoline koja pruža primere kako prava „ženka” treba da se ponaša („Muškarac traži ženku, a žena bezgraničnu sigurnost”; „Muškarac je strela odapeta u budućnost, a žena je mesto s kojeg se strela odapinje”), potisnute čulnosti i sl. Kap koja je prelila čašu bilo je neprimanje na prestižni kurs za pisce kome se Ester nadala, što je potom strovaljuje u naizgled bezizlaznu depresivnu epizodu ispunjenu suicidnim pokušajima zbog kojih završi na lečenju, što predstavlja niz traumatičnih iskustava svoje vrste.

Dakle, kao što možete primetiti, Stakleno zvono nije nimalo lagano štivo, svakako ne nešto što biste čitali da se opustite. No, uprkos tome, na neki potpuno čudan i možda pomalo nastran način, u čitanju ove knjige sam bezmalo uživala. Prva polovina romana čita se neizmerno lako, budući fokusiran na Esterine doživljaje sa stažiranja u Njujorku. Već u tom, pa moglo bi se čak i reći čik-lit kontekstu, naziru se koreni depresije, a sam slom, uprkos tim korenima, dolazi nekako naglo i podmuklo. Sve ono što sledi nakon toga, kao što sam već rekla, teško je i mučno, ali u isto vreme neverovatno iskreno - nemate utisak da pisac od psihičkih tegoba svog lika pokušava da napravi nešto nesvakidašnje, posebno ili, ne daj Bože, romantično. Depresija je dovoljno strašna sama po sebi, te od nje ne treba praviti nešto vanvremensko i izvanzemaljsko, pogotovo ne neki znak izuzetnosti i jedinstvenosti, a romantizovanje psihičkih poremećaja nije neuobičajena pojava u umetnosti, a potom i u realnosti. Iz ovoga u neku ruku proističu i ostali razlozi zbog kojih mi je ovaj roman „legao”.

Jedan od njih je lik Ester Grinvud, u toj meri stvaran i opipljiv, ženski lik kakav može postojati i ženski lik kome možete verovati, koji vas ne probudi s vremena na vreme svešću koja veli: „Pa da, ovo je ipak samo književno delo. Ovo je više nečija zamisao žene, nego zaista žena.” Štaviše, Ester je jedan od onih ženskih likova u kojima sam mogla da prepoznam dosta toga i od sebe same, sa onom mešavinom utehe, što nisam jedina koja je nešto osetila ili pomislila, i nespokoja, zbog spoznaje dokle to može odvesti. No istovremeno, a to je još jedan od razloga zbog kojih mi se ovaj roman dopao, Ester je i lik sa kojim, hvala Bogu, ne mogu u potpunosti da se identifikujem. Ono kroz šta ona prolazi, odnosno posledice njenih duševnih lomova, ogoljavaju u potpunosti jednu duboko uznemirujuću dijagnozu, ludovanje depresije koja je svojom težinom mrvila i gušila jedan mladi duh. Zbog uvida u ovakvo stanje, koje je srećom došlo tek posredstvom književnosti, sam neizmerno zahvalna i radovala bih se ukoliko bi se jedno ovakvo delo uvelo u školske lektire. Ako ni zbog čega drugog, makar da bi se prekinulo sa suludom banalizacijom depresije i ostalih mentalnih bolesti koja je u našem društvu i dalje prisutna.

Ester Grinvud u romanu prolazi kroz ono što bi se moglo razumeti kao neizbežni činilac svih noćnih mora i predrasuda koje postoje o psihijatrijskom lečenju u ono vreme. I Silvija Plat je isto to iskusila. Ester se sa svojom depresijom borila, uspela da za neke od tegoba pronađe olakšanje, isto kao i Silvija. Ipak, krajnji odgovor na sve, ona je pronašla u samodestrukciji. Ni mesec dana nakon prvog objavljivanja romana Stakleno zvono, u svojoj tridesetoj godini, posle još jedne mučne depresivne epizode, Silvija je izvrsila samoubistvo ugušivši se gasom iz rerne. Bio je to njen treći pokušaj da sebi oduzme život. Ester je, nadam se, u nekoj fiktivnoj dimenziji, imala srećniji kraj.


6 коментара:

  1. Super post,odlicno si predstavila roman! 😃 Potrudicu se da je nadjem jer si me zaista zainteresovala za nju. 😃

    PajaMala.blogspot.com

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala, drago mi je da ti se dopalo! Podeli utiske ako budeš čitala. :)))

      Избриши
  2. Odličan tekst!:) Nisam čitala "Stakleno zvono", jesam njenu poeziju i "Rani odlazak", dok sam bila studentkinja, u onim divnim izdanjima "Paideie". Inače, za Silviju Plat sam prvi put čula posredstvom biografskog filma u kome je igrala Gvinet Paltrou (tu glumicu, inače, uopšte ne volim, ali moram priznati da je, ko zna kako, uvek dobijala uloge u prilično dobrim ostvarenjima). Baš su me obradovala spominjanja "10 things..." i "Mona Lisa smile", eto, u oba je Džulija Stajls.:)
    Sama priča mi se dopada. I mnogo boli. Zato mislim da je dobro što je još nisam čitala, jer je u periodu studiranja ne bih, na iskustvenom nivou, mogla razumeti, ni doživeti. Sada mi možda čak i pomogne.
    Zato, hvala na sjajnoj recenziji i preporuci.:)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. ''Stakleno zvono'' definitivno jeste knjiga koja se sa nešto više iskustva može mnogo bolje razumeti. I tačno tako - boli, to je možda najbolja reč kojom se roman može opisati, pogotovo kada se ima na umu da je sve to proživljeno, a da mehanizmi koji pothranjuju takva stanja i dan-danas opstaju (makar kod nas). Ali, s druge strane, dobrim delom je i utešna, bar sam je ja tako razumela, jer pored sveg mraka ostavlja prostora za optimizam, tako da u tom smislu svakako može biti od pomoći.

      Za film saznala baš dok sam čitala roman i, takođe, nisam bila oduševljena kada sam videla da je Gvinet Paltrou u glavnoj ulozi, ni ja je nešto ne volim preterano (recimo, meni je ona potpuno neharizmatična). Eto, baš Džulija Stajls bi, po mom mišljenju, možda bila mnogo bolji izbor (čak bi se vizuelno vrlo lepo uklopila).

      Hvala tebi na čitanju i komentaru! :)))

      Избриши
  3. Ja već bukvalno sto godina planiram da pročitam " Stakleno zvono" još od trenutka kada sam negde na internetu nabasala na taj citat sa smokvinim drvetom i skroz se prepoznala u njemu u toj neodlučnosti. I svaki put kad odem u Lagunu ja merkam da kupim knjigu i onda iz nekog razloga odustanem valjda mi uvek bude previše tužno to što se ubila. Htela sam još da dodam da mi je baš lepa ta njena slika, barem je izgledala srećno na njoj.

    ОдговориИзбриши
  4. Otprilike je njena sudbina i na mene uticala da malo odložim čitanje, u kombinaciji sa onim što sam znala o samom romanu. Sve mi je delovalo, baš kao što si napisala, previše tužno i teško. Ali se na kraju ispostavilo kao dobra odluka, jer sam sada uspela da razumem delo mnogo bolje nego što bih ga razumela kada sam za njega prvi put čula.

    Apsolutno delimo utiske o fotografiji! Videla sam je prvi put baš u Laguninom izdanju (pre toga mi je prva asocijacija na Silviju bila ona fotografija na kojoj je prilično ozbiljna, sa dugom puštenom kosom) i predivno mi deluje na njoj. Tu sliku su mi upotpunili i odlomci nekih njenih intervjua koje sam slušala dok sam čitala, i očaralo me je kako je živo umela da govori i izrazi svoje misli (još je imala i neverovatno lep, dubok glas). Stekla sam utisak da je bila zaista izuzetna žena!

    ОдговориИзбриши