Странице

27. 3. 2018.

Sanjka (Zahar Prilepin)

delfi.rs
Sve je počelo kada sam sasvim slučajno naišla na dokumentarac Russia's Open Book: Writing in the Age of Putin. I dok mi je naslov delovao bespotrebno politizovan (aman, može li se govoriti o bilo kojoj temi u vezi a Rusijom, a da se u razgovor ne umetne Putin?), sam sadržaj dokumentarca bio je poprilično informativan i inspirativan. Imajući u vidu veliku rusku književnu tradiciju, autori ovog filma imali su nameru da u nešto širim potezima predstave savremenu književnu scenu zemlje koja je svetu dala velikane poput Tolstoja, Dostojevskog, Puškina, Bulgakova, Čehova... U tom dokumentarcu sam, između ostalih, saznala i za Zahara Prilepina, posve specifične ličnosti i jednog od najpopularnijih ruskih pisaca danas. Pored intervjua sa samim piscem, „domaćin” filma Stiven Fraj, pročitao je odlomak iz romana Sanjka - odlomak dovoljan da me zainteresuje.

Međutim, utisak koji sam ponela slušajući čitanje tog odlomka (u pitanju je scena sahrane Sanjkinog oca), nekako je uspeo da zamaskira moje sećanje na glavnu temu romana, te su scene na koje sam nailazila iz strane u stranu, uspevale da mi svaki put izazovu neku nelagodu, kao da nailazim na nešto neočekivano. A scene brutalnog nasilja u romanu čiji je glavni junak član ekstremističke opozicione partije u modernoj Rusiji prosto je smešno označiti kao neočekivane.

Dakle, Aleksandar Saša Tišin, povremeno oslovljen sa Sanjka, je mladić koji zadovoljenje svojih ideoloških težnji pronalazi u fiktivnoj opozicionoj organizaciji Savez stvaralaca, koja umesto smislenog i konstruktivnog političkog delovanja u skladu sa svojom ideologijom (po mom mišljenju nikada do kraja u romanu artikulisanom) mahom poseže za anarhističkim, terorističkim akcijama. Kao takva izložena je čestim hapšenjima i brutalnom tretmanu vladajuće struje. I kako se sa romanom više razvijalo političko delovanje, ali i tretman glavnih junaka, sve više sam uviđala da se, makar kada je Sanjka u pitanju, bez Putina opet ne može proći (nikada imenom, oslovljavan samo kao predsednik). Možda autori dokumentarca, na kraju krajeva, i nisu toliko promašili naslovljavajući ga.

Sve u svemu, roman je natopljen politikom, a glavni junaci jesu nezadovoljni mladi ljudi, koji svojim akcijama imaju nameru da stvore bolju i pravedniju zemilju, kakvom je trenutna vlast nikada neće načiniti. Krećući se kroz Rusiju sa njima, otkriva se ona njena strana koju nećete naći u prosečnom rusofilskom snu: pred nama se smenjuju slike zapuštenih sela do kojih u strašnim ruskim zimama nema puta, slike usamljenih, od života umornih seljaka, priče o protraćenim, nasilno prekinutim životima, portreti omladine ogrezle u bes i nezadovoljstvo, mučene nemaštinom (možda najbolje oslikano u sceni Sašinog odlaska u robom opskrbljen supermarket) i zadojene alkoholom, scene neverovatno živopisnog nasilja... Rusija o kakvoj se ovde često sanja, sudeći po Prilepinovom romanu, rezervisana je za povlašćeni sloj. Od te Rusije u ovom romanu ostaje samo zima, ali ni ona nije idilična, kao preuzeta iz neke staklene ukrasne kugle, već je opasna i potencijalno smrtonosna.

Kao što sam rekla, potpuno naivno otvorila sam ovaj roman i ostala šokirana količinom nasilja koju sam u njoj susrela. Ružno i neprijatno u književnosti nije mi strano - tu sam odbojnost prevazišla (ili bolje reći prerasla) odavno, ali kontekst u kome se ono javilja došao je kao dodatno opterećenje. U ovom romanu ono je dato u krupnom planu: svaka kap krvi, pljuvačke, znoja, svaka posekotina, modrica, svaka slomljena kost i pocepano tkivo - telesnost Prilepinovih junaka iskorišćena je do maksimuma (padao mi je s vremena na vreme u toku čitanja na pamet i Matijevićev Pisac izdaleka sa svojim sirovim samodestruktivnim nasiljem u ime kreiranja savršenog romana, premda se taj kontekst nikako ne može uporediti sa onim u Sanjki). Nasilje ovde je vid pokazivanja moći ali i samoodržanja onih na vlasti i nasilje koje je njegova posledica, ono koje je proizvod želje da se sopstvenom nasilniku naudi. Ovi mladi ljudi, a među njima i naš glavni junak, stupaju u akciju vođeni nekim sopstvenim osećanjem pravde i ličnog dostojanstva više nego jasnom ideologijom, a sa svakim batinama koje dobiju, sa svakim potiskivanjem, sve je veća praznina u njima koju će postepeno ispunjavati bes. I upravo je to ono što otežava čitavu priču: nasilje rađa nasilje, i to stvara začarani krug iz koga je teško otrgnuti se.

Zato u ovom romanu, po mom mišljenju nema pravih pozitivnih junaka. Zlo i destrukcija su, kada se svi  mogući slojevi otklone, ipak - zlo i destrukcija. Svako od nas u sebi nosi potencijal za oba kraja moralnog spektra (ova ambivalentnost možda nigde nije tako vidljiva kao u liku Negativa, najhladnokrvnijeg člana Saveza istovremeno očinski nežnog prema svojim ukrasnim biljkama). Niko ne garantuje da će u njemu prevladati ono dobro, a kada politika u sve umeša svoje otrovne pipke, takav je ishod još manje verovatan, kao i sa junacima ovog romana. Stoga u njemu nema pobednika, a sve je najbolje sumirao jedan od epizodnih likova, stari seljak već na izmaku života:
„I žalost nije u tome što je čovek ništavan nego to što je zao u svojoj ništavnosti. Što više uočava da drugi vide njegovu ništavnost, tim zlobniji postaje...”